U današnjem članku vam pišemo na temu životne borbe jedne žene iz Donjeg Vakufa. Kroz najjednostavnije riječi opisujemo priču o gubicima, izdaji i snazi kojom je nastavila živjeti, kao da je o njoj pisao lični bloger koji pokušava prenijeti emociju iz tuđeg srca.
Rajka iz Donjeg Vakufa otvara svoju ispovijest glasom u kojem se i nakon tolikih godina osjeća bol koju vrijeme nije izbrisalo. Njena priča ne govori samo o jednom trenutku koji joj je obilježio život, nego o nizu udaraca koji su se nizali poput oluja koje nikada ne prestaju. To je priča o ženi koja je izgubila mnogo, ali nikada nije izgubila svoju ljudskost. Ona priča mirno, ali u svakoj rečenici osjeća se teret koji je nosila.
Govori o danu koji je obilježio početak svih rana. Njenoj majci, ženi koja je imala petoro djece, u jednom jedinom danu umrli su i sin i muž. Dva kovčega, jedna sahrana i iza njih žena koja je ostala bez najmilijih i bez oslonca. Taj trenutak slomio je njenu majku do te mjere da se više nikada nije potpuno oporavila. Rajka se sjeća kako je majka, slomljena tugom, završila u postelji kao da joj je taj dan oduzeo snagu da nastavi dalje. Imala je nešto malo ušteđevine, tek toliko da se nada da neće biti nečiji teret, ali ni to nije dočekalo miran kraj.
U trenucima kad je majka bila najranjivija, Rajkine sestre uputile su joj tobožnje pozive punjene obećanjima. Pozvale su je kod sebe, govoreći da će je čuvati, da će joj pružiti sigurnost dok se ponovo ne osamostali. Međutim, iza tih riječi krila se namjera koja je kasnije ostavila duboku ranu. Majka je, čim je došla, ostala bez svoje male ušteđevine – novca za koji je štedjela vjerujući da će joj pomoći u starosti. Nakon toga dočekala je još bolnija scena: njene stvari iznesene su van, kao da je višak, kao da od nje nije ostalo ništa osim smetnje. To je bila izdaja koju majčino srce nije moglo izdržati.
- U trenucima kada se činilo da je ostala bez svih, Rajka i njen muž nisu okrenuli glavu. Primili su majku u svoj dom, ne razmišljajući ni o teretu ni o poteškoćama. Njihov dom postao je mjesto gdje je starica bar mogla osjetiti brigu i toplinu koju su joj drugi uskratili. Ali iako je bila zbrinuta, njena duša je ostala ranjena. Plakala je danima, noseći u sebi težinu spoznaje da su je njena vlastita djeca odbacila. Umrla je tiha, tužna, i ta tuga ostala je u Rajki kao najteža uspomena na majku.
Nakon majčine smrti, umjesto da pokažu kajanje ili bar poštovanje, Rajkine sestre ponovo su pokazale svoju pravu prirodu. Od imovine koja je ostala – dvije krave, telad i skroman novac – uzeli su sve sebi. A majku, koja je jedva hodala i teško čula, poslali su u dom za stara lica, kao da se radi o teretu kojeg se treba riješiti. Rajka to nije mogla dopustiti. Bojala se za majčinu sigurnost, za njenu usamljenost, za svaki njen korak koji je mogla pogrešno napraviti. Ponovo ju je uzela kod sebe, ne obazirući se na to koliko joj je bilo teško.
Danas, kada je i sama ušla u duboke godine života, Rajka se i dalje bori. Sa štapom u ruci, ali sa duhom koji ne klone, svakog dana izlazi među svoje životinje. Njene koze su više od obaveze – one su razlog da ustane, da hoda, da osjeti da je još uvijek potrebna. Govori jednostavno, bez žaljenja, da u životu moraš sam zaraditi ono što ti treba, jer niko ti neće dati ništa bez borbe. Pred svaku zimu mora donositi bolne odluke – prodati dio stada kako bi kupila hranu za ostatak. Srce je zaboli, ali zna da drugačije ne može.
- Njena djeca žive skromno, svaki od njih nosi svoje borbe. Jedno radi za dnevnicu, drugo čisti, niko nema siguran posao. Ipak, kada mogu, dođu da je obiđu. Rajka to razumije. Ne zamjera im, jer zna koliko se ljudi danas teško bore za pristojan život. U njenom glasu nema gorčine, samo toplina žene koja zna da ljubav nije u učestalosti dolazaka, nego u tome da te neko nosi u srcu.
Na kraju, Rajkina priča ostaje kao tih, ali snažan dokaz da čovjek može mnogo izdržati. Ona je primjer kako se, uprkos izdaji, gubicima i teškom životu, može ostati čovjek i zadržati dostojanstvo. Sa osmijehom dok gleda svoje koze i štapom koji joj pomaže koračati, Rajka stoji kao podsjetnik da snaga ne dolazi iz onoga što imamo, već iz onoga što preživimo
