Prije osam godina, odlučila sam da promijenim svoj život iz korijena. Udala sam se i preselila u Ameriku, tačnije na sunčanu Floridu, ostavljajući za sobom sve što sam poznavala — porodicu, prijatelje i dom. Bilo je teško otići, ali vjerovala sam da tamo negdje, preko okeana, postoji šansa za bolji život. Iako sam bila daleko, nikada nisam zaboravila svoje roditelje. Trudila sam se da ih redovno posjećujem, koliko su mi to finansije dopuštale — jednom u dvije ili tri godine. Osim toga, koliko god sam mogla, slala sam novac kući, jer sam željela da im ništa ne fali. Taj osjećaj brige nikada me nije napustio.
Nažalost, život često ne ide onako kako bismo željeli. Prošle godine izgubila sam oba roditelja, i to u razmaku od samo četiri mjeseca. Tuga koju sam tada osjetila ne može se opisati riječima. Najgore od svega bilo je to što nisam uspjela prisustvovati sahrani moje majke. Taj osjećaj krivice, praznine i nemoći još uvijek me proganja. Mislila sam da je to najteže što ću ikada doživjeti.
- Ali onda se dogodilo nešto još teže — nešto što nikada ne bih očekivala od osobe s kojom dijelim krv. Moj rođeni brat, jedina osoba koja mi je ostala od najbliže porodice, učinio je nešto što mu nikada neću moći oprostiti. Do juče nisam znala ništa o nasljedstvu. Pretpostavljala sam da će sve što su naši roditelji ostavili biti ravnopravno podijeljeno između nas dvoje. Međutim, saznala sam istinu koja me slomila.
Sav imetak je prepisan isključivo njemu. Sve — kuća, imanje, šume, livade, ušteđevina — pripada samo njemu. Meni nije ostavljeno apsolutno ništa. Ne postoji ni jedan kvadratni metar zemlje koji bih mogla nazvati svojim. Kada bih poželjela da se vratim i posjetim rodni kraj, ne bih imala gdje ni da spustim deku, kamo li da osjećam da sam tu kod kuće. Ta spoznaja me zaledila.
- U dubini duše, znam da to nije bila volja mojih roditelja. Poznavala sam ih dovoljno da budem sigurna kako nikada ne bi namjerno isključili jedno dijete iz svog života i svoje ostavštine. Osjećam da je moj brat na neki način uticao na njih — možda ih je nagovorio, prisilio ili manipulisao njima kada su već bili stariji, umorni i ranjivi. Šta god da je učinio, učinio je sebično, misleći samo na sebe i svoju korist.
Najgore u svemu je osjećaj izdaje. To nije učinio stranac. Nije to neka daleka rodbina, poznanik ili neko iz prošlosti. To je moj brat — osoba s kojom sam odrasla, dijelila djetinjstvo, proslavljala rođendane, dijelila tugu i radost. A sada mi je okrenuo leđa na najpodliji način. Ne samo da mi nije ostavio ništa, već se ponaša kao da više ne postojim. Kao da sam strankinja.
Sad se pitam — čemu sve ono davanje, sav trud da održim vezu sa porodicom, slanje novca, dolasci, telefoniranja? Sve se čini uzaludno. Osjećam se odbačeno i nepoželjno. Kada pomislim da bih mogla doći opet u svoju domovinu, nemam gdje. Tamo me više niko ne želi, pa ni rođeni brat. Vjerovatno više nikada neću ni otići. Srce me boli kada to izgovorim, ali šta drugo mogu?
Nepravda koju sam doživjela nije samo materijalna. Ona je duboko emotivna. Nije stvar u novcu, ni zemlji. Stvar je u tome što sam ostala bez osjećaja da pripadam. Bez ijedne osobe koja bi me dočekala raširenih ruku. Bez korijena.Na kraju, jedino što mi je preostalo jeste da nastavim dalje, ovdje gdje sam sada. Možda daleko od porodičnog doma, ali sa spoznajom da nisam bila ta koja je izdala. Izdaja je njegova, a sramota će biti njegova sjena, ma gdje god da bio.