Kroz povijest, mnoge su žene ostavile neizbrisiv trag, suočavajući se s nevjerojatnim preprekama i teškim situacijama. Egipatska princeza Fawzija jedno je od takvih imena, poznata po ljepoti koja je podsjećala na legendarne holivudske dive Hedy Lamarr i Vivien Leigh. Rođena u luksuzu, odrasla je u raskošnoj palači Ras Elting u Aleksandriji, okružena ljubavlju i divljenjem. Umjetnik Cecil Beaton, inspiriran njezinim izgledom, naslikao ju je 1942. kao “azijsku Veneru”, ističući njene plave oči, srcoliko lice i ljupki izraz. Međutim, njen život nije bio bez izazova.
Njeno djetinjstvo i mladost obilježeni su sjajem, no problemi su počeli kada se, iz političkih razloga, udala za iranskog princa Mohammada Rezu Pahlavija, budućeg šaha Irana. Njihov brak, sklopljen 1939. godine, povezivao je dvije kraljevske loze – egipatsku sunitsku i iransku šijitsku, čime je simbolizirao vjersku i kulturnu raznolikost.
No, njihov je odnos od početka bio nesretan, suočen s kulturnim razlikama i brojnim problemima. Fawzija se osjećala nelagodno u Iranu i žalila se na nedostatak luksuza u usporedbi s palačom njenog brata Faruka u Egiptu.
Šahova majka i teta dodatno su otežavale situaciju, a fizičko zlostavljanje i otvorena šahova nevjera pogoršali su njen život u Iranu. Nakon rođenja kćeri, princeza Fawzija zatražila je razvod, no postojali su uvjeti – njezina kći morala je ostati u Iranu.
Službeni razvod objavljen je 1948. godine, uz naglasak na njezino zdravlje i prilagodbu perzijskoj klimi. Povratkom u Egipat, Fawzija je započela novi život. Godinu dana kasnije, udala se za ministra Ismaila Husseina Shirina, s kojim je živjela miran i skladan život sve do njegove smrti 1994. godine.
Princeza Fawzija ostala je vjerna Kairu unatoč političkim previranjima, revolucijama i gubitku kraljevstva svoje obitelji. Proživjela je uspon i pad dviju dinastija, a do kraja života bila je simbol kraljevske elegancije i snage. Umrla je 2013. u Aleksandriji, u dobi od 92 godine, nakon života punog ljubavi, gubitaka i hrabrosti koja ju je pratila kroz sve izazove.
BONUS TEKST
Jeste li znali da je ljudski mozak u stanju obrađivati slike 60.000 puta brže od teksta? Upravo zbog toga ljudi obožavaju vizuelne sadržaje i, prema istraživanjima, većina ljudi lakše pamti informacije prikazane slikama ili grafikama nego pisanim rečima. Na primjer, kada gledamo film ili seriju, naš mozak nesvjesno obrađuje emocije glumaca, atmosfere scene i sitne detalje, pa čak i boje koje pomažu u oblikovanju određenog raspoloženja.
Međutim, mozak nije samo brz kada su slike u pitanju; on je također vrlo selektivan. Naš mozak koristi mehanizam poznat kao “selektivna pažnja”, što znači da se može fokusirati na važne detalje, dok ostatak informacija jednostavno filtrira i zaboravlja. Na primjer, dok hodate ulicom i čujete različite zvukove poput sirena, razgovora i ptica, vaš mozak automatski bira ono što smatra najvažnijim, bilo zbog sigurnosti ili interesa. S druge strane, postoji i fenomen poznat kao “cik-cak pažnja”, u kojem se naša pažnja preskače sa zadatka na zadatak veoma brzo. To može biti korisno u situacijama kada se istovremeno bavimo različitim zadacima, ali može i smanjiti našu produktivnost jer nas ometa od dugotrajne koncentracije.
Jedan od najsnažnijih alata našeg mozga je asocijativno pamćenje. Mozak često povezuje sjećanja s određenim mirisima, okusima ili zvukovima, što objašnjava zašto nas neki mirisi odmah podsete na djetinjstvo ili posebno drage trenutke. Taj mehanizam čini ljudski mozak jedinstvenim i fascinantnim – sposobnim za pohranu, povezivanje i rekonstrukciju sjećanja koja oblikuju naše svakodnevno iskustvo i ličnost. Ovi mehanizmi nam pomažu ne samo da se nosimo s ogromnom količinom informacija već i da ih prilagodimo našim potrebama, interesima i uspomenama.
