Niko u selu nije mogao tačno reći gdje je nestala. Pričalo se mnogo, a svaka priča bila je drugačija. Jedni su tvrdili da je otišla jer više nije mogla da podnese bol, dok su drugi govorili da joj je razum popustio od svega što se dogodilo. Bile su to priče koje sam slušao, ali ni u jednu nisam mogao potpuno vjerovati. Istina je bila daleko od onoga što su ljudi nagađali.
- U to vrijeme imao sam tek sedamnaest godina i odjednom sam se našao sam, bez ikoga kome sam mogao vjerovati. Nestala je preko noći, tiho, bez ikakvog traga. Policija je odmah pokrenula potragu, raspitivali su se kod svih, obilazili šumu iza naše kuće, pretraživali obale rijeke, čak i napuštene zgrade na periferiji. Komšije su pomagale, neki iz iskrene brige, a neki iz znatiželje. Ipak, dani su prolazili, a nje nije bilo.
Godine su se nizale jedna za drugom. Naučio sam da živim bez nje, ili sam barem tako mislio. Svaka noć bila je tiha – previše tiha. U toj tišini čuo sam vlastite misli, sumnje i pitanja na koja niko nije imao odgovor. Povremeno bih sanjao njen glas, osjećao bih miris njenog parfema u prolazu, iako sam znao da je to samo igra mog uma.
Onda se, jednog jutra, sve promijenilo. U poštanskom sandučetu našao sam pismo. Nije imalo pošiljaoca, samo moj nadimak, ispisan rukom koju sam prepoznao, iako se činilo kao da dolazi iz nekog davnog vremena. Otvorio sam ga drhtavim prstima. Unutra je bio samo jedan list papira, a na njemu dvije riječi:
“Dođi sutra.”
Ispod toga je stajala adresa koja mi nije značila ništa. Nisam spavao te noći. U glavi su mi se vrtjela pitanja – ko mi to piše? Zašto sada, nakon toliko godina? Šta znači ta adresa?
Sljedećeg jutra, vođen nekom mješavinom straha i nade, krenuo sam prema mjestu iz pisma. Put me odveo daleko od grada, kroz vijugave seoske puteve, sve dok nisam stigao do stare kuće obrasle korovom. Prozori su bili zatvoreni, krov oštećen, a vrata su izgledala kao da ih niko nije otvarao godinama.
Ipak, kad sam zakoračio bliže, ona su se sama otvorila. Na pragu je stajala ona. Starija, lice izbrazdano sitnim borama, pogled težak, ali u njemu sam i dalje vidio onu toplinu koja mi je nedostajala. Bio sam spreman da je zasujem pitanjima, da joj izlijem sve što me godinama mučilo, ali prije nego što sam stigao da izgovorim i riječ, ona je progovorila tihim, ali odlučnim glasom:
“Morala sam otići… da te spasim.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi. Spasiti me? Od čega? Od koga?
Pozvala me unutra. Kuća je mirisala na vlagu i starinu, ali tu je bio i neki miris koji sam prepoznao iz djetinjstva – miris njenog čaja od kamilice. Sjeli smo za mali sto, a ona je počela priču koju nikada nisam očekivao da čujem.
Rekla mi je da naš otac nije bio čovjek kakvim sam ga zamišljao. Godinama sam ga pamtio kao strogog, ali pravednog, nekoga ko nas je štitio. Istina, kako je ispričala, bila je mračnija. Otac je nosio tajne koje su bile opasne, a njegova prošlost bila je isprepletena sa ljudima i događajima koji su mogli uništiti sve što smo imali.
Ono što se desilo na dan njegove sahrane, rekla je, nije bio kraj – nego početak. Tog dana, dok su svi mislili da se ona slomila od tuge, ona je zapravo shvatila da nema izbora. Morala je nestati, otići dovoljno daleko da skrije mene i sebe od onih koji su dolazili. Neki od njih su, tvrdila je, još uvijek živi.
Slušao sam je, osjećajući kako mi se svijet u glavi preokreće. Godinama sam mislio da je izdaja bila razlog njenog odlaska, da me je ostavila bez objašnjenja. A sada sam shvatao da je to bio čin žrtvovanja – odlazak koji je značio život.
Nisam znao šta da kažem. Samo sam gledao u nju, u te umorne oči koje su sada nosile mir, jer je napokon mogla reći istinu.
A istina… bila je tek početak nečega što sam tek trebao saznati
