Prevara je jedna od najtežih tema u partnerskim odnosima.U nastavku vam donosimo iskrenu ispovijest muškarca koji je napustio ono što je mnogima izgledalo kao idealna porodica.
Pitanje koje se neprestano postavlja i koje nikada ne gubi na aktuelnosti glasi: Zašto muškarci varaju, čak i kada imaju sve – porodicu, stabilan dom, ženu koja ih voli? Odgovor na to pitanje pokušao je da ponudi jedan muškarac, kroz iskrenu i ogoljelu ispovijest. On je napustio svoju porodicu, suprugu i djecu, zbog deset godina mlađe žene, a sada, s vremenskim odmakom, odlučio je da podijeli šta ga je navelo na takvu odluku.
“Nikada nisam bio od onih ljudi koji smatraju da je varanje nešto normalno, prihvatljivo ili opravdano. Uvijek sam vjerovao u lojalnost, u partnerstvo koje se temelji na povjerenju, otvorenosti i poštovanju. Kad sam upoznao svoju bivšu suprugu, bio sam očaran. Bila je prelijepa, imala je onaj zarazni osmijeh, duh koji je palio sve oko sebe. Znala je da se šali, da me nasmije, da me podrži. Bili smo sretan, stabilan par – barem sam tako mislio.
- Ali, kao što to često biva, život je imao drugačije planove. Kada su nam stigla djeca – najdivniji, ali i najzahtjevniji ‘pokloni’ života – nešto se u našem odnosu počelo mijenjati. Ne odmah, ne iznenada, već postepeno, tiho, gotovo neprimjetno. U početku sam mislio da je to samo faza. Da su umor, stres, neprospavane noći nešto što ćemo zajedno prevazići.”
Kaže da nikada nije krivio svoju suprugu, jer je ona bila – i ostala – nevjerovatna majka. Uložila je cijelo svoje biće u odgoj njihove djece, brinula o svemu, uvijek prva ustajala i zadnja lijegala. Ali baš u toj njenoj posvećenosti djeci, on je, kaže, postao nevidljiv.
“Počeo sam da se osjećam kao da više nisam dio njenog svijeta. Kao da sam samo tu – fizički prisutan, ali emotivno sve dalji. Razgovori su postali kratki, mehanički. Intimnost je nestala, ne samo fizička, već i ona emotivna. Više nije bilo nježnosti, pogleda, dodira. Bio sam u kući punoj života, a osjećao sam se kao gost koji je izgubio ključ za vlastitu sobu.”
Slobodno vrijeme za njih dvoje bilo je luksuz koji si više nisu mogli priuštiti. Vikendi su bili ispunjeni dječijim aktivnostima, obavezama, pranjem, kuhanjem, a kada bi se napokon ukazala prilika za predah, umor bi učinio svoje. Nisu izlazili, nisu razgovarali kao nekada, nije bilo ni vremena ni energije za dublje povezivanje.
“Nisam imao namjeru da je ostavim. Nadao sam se da će, kada djeca porastu, stvari ponovo postati kao prije. Čekao sam, vjerovao, trudio se da održim ono što smo izgradili. Ali onda se dogodilo nešto što nisam planirao – upoznao sam nju.”
Na poslu je upoznao deset godina mlađu ženu. Bila je, kako kaže, osvježenje – nasmijana, jednostavna, puna energije. Nisu odmah ušli u vezu. Godinu i po dana bili su prijatelji, kolege koje su se razumjele, koje su se sve češće zadržavale u istim razgovorima i razmjenama poruka koje su prerastale u nešto više.
“Jedno veče, nakon radnog okupljanja i čaše vina više, desilo se to što nisam planirao. Bio je to trenutak slabosti, bijega od stvarnosti koja me gušila. I nisam stao. Nastavili smo da se viđamo, u početku skrivajući se, pravdajući, tražeći opravdanja. U tom paralelnom svijetu osjećao sam se viđenim, željenim, ponovo muškarcem.”
- Veza s mlađom ženom nije dugo trajala. Ispostavilo se da je ona imala sopstvene emotivne borbe – borila se s anksioznošću, nesigurnostima, potrebama koje ni sam nije umio razumjeti, a kamoli nositi. Ljubav je bila intenzivna, ali kratkog daha, i nije izdržala pritisak svakodnevice.
U retrospektivi, kaže da nije ponosan na ono što je učinio, ali želi da njegova priča bude upozorenje, posebno ženama, ali i svim parovima koji ulaze u roditeljstvo:
“Ne želim da me iko žali. Napravio sam izbor, snosim posljedice, i danas živim s osjećajem gubitka. Ali ako moj glas može doprijeti do nekog ko se danas nalazi u braku koji tone u tišinu, možda može nešto da se spasi. Žene često, sasvim prirodno, daju sve djeci, ali pritom zaborave na partnera. A muškarci – ako ne dobijaju ljubav i pažnju kod kuće – često krenu da je traže drugdje, iako možda nikada nisu to planirali.”
Zaključuje s porukom koja nije opravdanje, već apel:
“Emocionalna udaljenost boli više nego što možete zamisliti. Ako želite da očuvate svoj brak, nemojte zaboraviti jedno drugo. Djeca su važne, ali i vi ste par, i to ne smijete izgubiti iz vida. Inače će neko, negdje, doći i ponuditi ono što ste nekada dijelili – i što ste nesvjesno prestali davati.”
