Samo pola godine nakon udaje za mog sina, moja snaha je porodom dočekala prinovu u našoj obitelji. Nakon vjenčanja mog sina, moja je šogorica dočekala prinovu u obitelji samo šest mjeseci kasnije. Neodoljiv osjećaj srama koji sam doživio bio je gušljiv. Kako bih izbjegao potencijalne susrete, zatvorio sam se u stan cijelih deset dana. Ali tada se, na moj užas, javila još mučnija emocija: sumnja.
Sumnja se uvukla, natjeravši me da se zapitam je li moj sin doista biološki otac tog djeteta. Osjećaj nelagode zadržao se u meni nekoliko dana dok naposljetku nisam donio odluku, unatoč značajnim troškovima, da se podvrgnem testu za utvrđivanje očinstva. Na prikriven način sam prikupio potrebne uzorke i diskretno ih prenio u kliniku na analizu. Tijekom razdoblja kada sam sa zebnjom iščekivao ishod, vjerujem da mi je značajno smanjio životni vijek za desetljeće. Ipak, konačno sam dobio nepobitnu istinu. Pažljivo sam otvorio omotnicu i upijao sadržaj, otkrivajući otkriće o mom sinu…
BONUS TEKST:
U dobi od 85 godina moja je majka donijela odluku da se uda za mog oca. U tom razdoblju otac je tek počeo graditi našu kuću, pa su neko vrijeme stanovali u jednoj sobi bez dovršene kupaonice. Posvetili su se godinama mukotrpnog rada i marljivo popravljali kuću. Cijelo to vrijeme međusobno su se međusobno međusobno poštovali i pružali nepokolebljivu podršku. Čak i suočeni s ratom, ekonomskim sankcijama i financijskim poteškoćama, njihova predanost ostala je čvrsta.
Međutim, čini se da se u današnjem društvu mnoge mlade žene ne žele boriti ni za što. Oni jednostavno žele da im se sve pruži i na prvi znak financijske ili emocionalne krize odmah traže razvod ili nekog novog. Čini se da je koncept izgradnje nečega zajedno napornim radom i ustrajnošću nestao. Postalo je pitanje ili imati sve ili nemati ništa. I mojoj najboljoj prijateljici i meni je prišao taj tip koji je predložio da zajedno krenemo na putovanje učenja programiranja.
S obzirom na naše slično podrijetlo i poteškoće s kojima smo se suočili u preuzimanju inicijative sami, morali smo duboko kopati i pronaći odlučnost da ustrajemo. Govoreći za sebe, mogu reći da sam i ja nailazio na probleme na tom putu. Unatoč golemim izazovima, uspjela sam prevladati prepreke i posvetiti se učenju. Svaki dan, čim se probudim, upuštam se u bitku sa samim sobom, znajući da sam razvio istinski interes za programiranje i prepoznajem vlastiti potencijal.
Međutim, razumijem da moram postupno povećavati vrijeme učenja i zadržati nepokolebljivu predanost. U međuvremenu, moj prijatelj, koji također uči, suočava se sa svojim nizom izazova. Slobodu izlazaka i prepuštanja osobnim užicima tek treba iskusiti jer mu je fokus i dalje samo na studiju.
Zanimljivo, momak mi je jučer prišao s pitanjem. Zanimalo ga je mislim li da bi bilo prihvatljivo da se obrati svom menadžeru i predloži da zaposli nekog drugog tko bi bio spreman raditi za minimalnu plaću, a sve u svrhu učenja programiranja unutar tvrtke. Izrazio je da bi bez ovog dogovora teško mogao ozbiljno shvatiti svoje putovanje učenjem, unatoč očitom potencijalu. Nisam sigurna jesam li egocentrična ili neljubazna, ali malo su me uvrijedile njegove riječi. Teško je ne osjećati se neprivlačno i kao da mu potpuno nedostaje vjere u mene…
