Ana je ušla u moj život kada sam imala samo sedam godina. Moja biološka majka se tada preudala i preselila u drugu saveznu državu, ostavljajući mene kod tate. Ana je bila ta koja me dočekala otvorenog srca, koja me naučila kako da vežem pertle, spremala mi užine za školu, i čitala bajke svako veče dok ne zaspim. Bila je strpljiva, nežna i uporna u želji da mi bude podrška, iako me nije rodila.
- Sada imam 28 godina, odrasla sam žena koja se sprema za svoj veliki dan – udaju. Sve bi trebalo da bude savršeno, ali jedna rečenica moje majke bila je dovoljna da u meni probudi nemir. Rekla mi je: “Neću doći na tvoje venčanje ako bude prisutna Ana.” Njene riječi su me zaboljele, ali me i stavile u nezahvalan položaj između dvije žene koje su obilježile moj život.
Konačno sam smogla snage i rekla Ani: “Volim te, ali krv je krv.” Pogledala me tihim, toplim očima, i samo se blago nasmiješila. Nije rekla ništa. Taj njen osmijeh me progonio još dugo poslije tog razgovora, jer nisam bila sigurna da li u njemu ima tuge, razočaranja ili samo prihvatanja.
Na jutro mog venčanja, uzbuđenje je trebalo da bude jedino što osjećam. Ali onda je zazvonio telefon. Na ekranu je pisalo njeno ime – Ana. Srce mi je poskočilo, ali ono što sam čula zaledilo me.
“I sama ćeš jednog dana imati djecu,” rekla je tihim, smirenim glasom, “i tada ćeš shvatiti – majka nije samo ona koja te rodi. Majka je ona koja te podiže, koja ostavlja sebe po strani da bi tebi bilo dobro, koja se svega odriče zbog tvog osmijeha. To je majčinstvo.” Nakon tih riječi, prekinula je vezu.
Telefon mi je ispao iz ruku. Osjetila sam kako mi se stomak steže, a glava vrti. U panici sam potrčala do tate. Morala sam da razgovaram s njom, da joj objasnim da nisam htjela da je povrijedim, da mi je stalo do nje.
- Ali kada sam stigla, dočekao me prizor koji nikada neću zaboraviti. Njena strana ormara bila je prazna. Njen miris više nije bio u kući. Sve je bilo tiho i pusto, kao da nikada nije ni bila tu. Na stolu je stajalo pismo adresirano mom tati.
U njemu je pisalo da odlazi jer više nema osjećaj da pripada u ovoj porodici. Jer nakon svega, i dalje se osjeća kao strankinja. Da me voli, ali da je umorna od borbe za mjesto koje joj, očigledno, nikada nije pripadalo u potpunosti.
U tom trenutku, koljena su mi popustila i srušila sam se u suzama. Srce mi je pucalo dok sam shvatala šta sam učinila. Moj veliki dan, koji je trebao biti najljepši u mom životu, sada je bio ispunjen gorčinom i krivicom.
Nisam htjela da stvari odu ovako daleko. Samo sam željela da moja biološka majka stoji uz mene dok izgovaram sudbonosno “da”. Zar je to zaista bilo previše da tražim? Ali sada, dok u glavi odjekuju Anine riječi, pitam se jesam li ikada zaista shvatila ko mi je bila majka. Možda krv povezuje ljude biološki, ali ljubav, žrtva i prisutnost su ono što ih povezuje u srcu.
