BONUS TEKST
Kada je Anka upoznala Izeta, njen život se potpuno promijenio, ali ne onako kako je zamišljala. Umjesto podrške, svi su joj okrenuli leđa. Njena kćerka Jelena najviše se brinula šta će selo reći, a čak je i sin čovjeka kojeg je zavoljela pravio dramu. Ipak, jedna poruka od unuke bila je dovoljna da sve dobije smisao.
„Anka, šta to radiš? Opet sjediš sama na klupi kao duh!“ povikala je komšinica dok je prolazila noseći pune kese iz prodavnice. Pogledala sam je preko naočara i samo slegnula ramenima. Nije znala da je ta klupa jedino mjesto gdje sam osjećala da još pripadam ovom svijetu. Djeca su daleko, unuci se javljaju samo kada im nešto zatreba, a moj stan je od smrti mog Ive postao prevelik i hladan.
Nisam očekivala ništa više od života. Bila sam umorna od praznih razgovora, sažaljivih pogleda i tišine koja me svake večeri gušila. Ponekad sam zavidjela onima koji pričaju o „drugoj mladosti“, ali sam mislila da su to samo bajke.Tog dana, dok sam posmatrala golubove kako kljucaju mrvice hljeba, kraj mene je sjeo stariji gospodin. Imao je kapu na glavi i pogled koji je govorio da je mnogo toga prošao. „Dobar dan, gospođo. Smijem li da sjednem?“, upitao je tiho. Samo sam klimnula glavom. Nisam željela razgovor, ali on nije odustajao.
„Ja sam Izet. Prvi put vas vidim ovdje, a dolazim skoro svakog dana.“
„Anka“, odgovorila sam kratko, ne skidajući pogled sa golubova.
„Moja pokojna žena govorila je da su golubovi simbol vjernosti. Možda ih zato gledam svaki dan – podsjećaju me na nju“, rekao je i uzdahnuo.Njegove riječi pogodile su me pravo u srce. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da neko razumije moju tišinu. Počeli smo razgovarati, prvo o vremenu, zatim o djeci, o Sarajevu, odakle je on prije rata došao.
- Dan za danom, naši susreti postali su svakodnevica. Smijali smo se sitnicama, dijelili uspomene i tuge. Jednog dana pitao me: „Anka, hoćeš li na kafu sa mnom?“ Srce mi je zatreperilo. Nisam pila kafu sa muškarcem od kada je Ivo umro prije deset godina.
Pristala sam. Sjeli smo u mali kafić na uglu, gdje su nas svi gledali kao da smo prizor iz filma. Konobarica nam je dobacila uz osmijeh: „Još ima nade za nas stare!“ Smijali smo se kao djeca.Ali sreća nije dugo trajala. Jelena je došla iz Njemačke i zatekla nas kako sjedimo na balkonu. „Mama, ko je ovaj čovjek? Šta će selo reći? Hoćeš da praviš skandale?“, vikala je.
Izetov sin Emir bio je još gori: „Babo, šta će reći naša familija u Sarajevu? Našao si neku ženu? Sramota!“Osjećala sam se kao djevojka kojoj roditelji brane ljubav zbog prezimena ili vjere. Ali ovaj put nisam htjela da odustanem. Pogledala sam Jelenu pravo u oči: „Cijeli život sam živjela za tebe. Sada želim živjeti za sebe. Ako ti smeta što sam srećna, to je tvoj problem, ne moj.“
Dani su prolazili u napetosti. Jelena nije razgovarala sa mnom. Izet je bio potišten zbog sina, ali bi mi svakog dana donosio ružu iz parka i govorio: „Anka, ljubav ne poznaje godine ni granice.“Jednog jutra stigla mi je poruka od unuke Tine: „Bako, čula sam za Izeta. Samo želim da znaš da te podržavam. Svako zaslužuje da bude sretan.“Plakala sam dugo – ali ovaj put od sreće.
Izet i ja odlučili smo da odemo na more. Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam miris soli i zvuk talasa bez tuge u grudima. Držali smo se za ruke dok su nas ljudi gledali sa osmijehom ili čuđenjem.Po povratku kući, Jelena me je dočekala na vratima. „Mama… možda sam bila prestroga. Samo… plašim se da ćeš opet biti povrijeđena.“ Zagrlila sam je i tiho rekla: „Ne boj se za mene. Naučila sam da nikada nije kasno za sreću.“Sada sjedim na istoj klupi sa Izetom i posmatram golubove. Srce mi je puno zahvalnosti što nisam odustala od sebe onda kada su svi mislili da treba samo da čekam kraj.
