U današnjem članku želim da podijelim priču koja me je zatekla svojom težinom i emocijama. Dok je pišem, osjećam se kao da se provlačim kroz nečiji tuđi život, ali u isto vrijeme osluškujem svaki detalj kako bih ga što autentičnije prenijela.
Ja sam Elena, žena od 27 godina i dizajner enterijera iz živopisne Firence. Moja svakodnevica bila je ispunjena bojama, teksturama i projektima, sve dok jednog dana, na jezeru Komo, nisam upoznala Nikolasa, čovjeka koji je izgledao kao utjelovljenje šarma. Od prvog trenutka djelovao je kao neko ko zna šta želi — a govorio je da želi samo mene. Njegove riječi su se činile iskrene, a ja sam, vođena emocijama, smatrala da je predamnom čovjek mog života.
Govorio mi je o svom bratu blizancu, Noji, rođenom gluvonemom, o čovjeku kojem se posvetio kao staratelj i zaštitnik. Često sam se divila toj njegovoj empatiji, uvjerena da takvu nesebičnost posjeduju samo najplemenitiji ljudi. Tako sam dopuštala da me njegov miran glas, lijep osmijeh i dotjerani maniri zavedu do te mjere da sam, bez da primijetim, počela ignorisati sve sitne znakove koji su ukazivali da nešto nije onako kako izgleda.
Sve se promijenilo jedne večeri, dok je sunce tonulo u vodu i stvaralo zlatni odsjaj koji se prelijevao po jezerskoj površini. Nikolas je kleknuo i upitao: „Udaj se za mene, Elena. Biću tvoj mir zauvijek.“ Te riječi su mi tada zvučale kao ostvarenje sna, a nisam znala da zapravo označavaju početak moje najdublje zablude.
- Naše vjenčanje bilo je skromno, tiho i bez pompe. Govorio je da njegova porodica cijeni jednostavnost. Dok smo kročili u staru vilu obavijenu maglom, ja sam nosila bijelu čipkastu haljinu i srce puno povjerenja. Ali kada sam podigla veo, čovjek ispred mene nije bio Nikolas. Bio je njegov brat Noa — istog lica, ali potpuno drugačijeg pogleda. Umjesto topline, njegove oči su nosile neku čudnu prazninu, a usne se nisu pomjerale.
Kada sam povikala „Gdje je Nikolas?“, zavladao je muk, a onda je njegova majka hladno izgovorila da sam, od tog trenutka, Nojina žena. Ostala sam bez daha, zarobljena u trenutku u kojem sam shvatila da je sve bila prevara. Vrata su se zatvorila, a moj život se prelomio na pola. Udala sam se za čovjeka kog nisam poznavala, dok je muškarac koji me je zavarao nestao kao da nikada nije postojao.
Sljedećih mjeseci živjela sam kao sjenka. Morala sam da se pretvaram, da glumim suprugu u kući koja je djelovala poput labirinta tišine. Ali neočekivano, Noa nije bio neprijatelj. Iako nije mogao govoriti, brinuo je o meni tiho i pažljivo. Ostavljao je male cedulje: „Ne boj se“ ili „Nisam kao oni.“ Te riječi su bile jedino svjetlo u mom zatvoru.
Sve se slomilo jedne olujne noći. Probudio me snažan zvuk i sišla sam niz stepenice, gdje sam ugledala Nikolasa, mokrog do kože i ispunjenog bijesom. Zgrabio me tvrdeći da sam njegova i da ne pripadam nikome drugom. U tom trenutku pojavio se Noa i pokušao da me zaštiti. Pokušavao mi je gestovima pokazati da bježim. Trčala sam, a iza sebe sam čula borbu, lomljenje i vodu koja prska. Policija je kasnije našla Nikolasovo tijelo u jezeru, dok je Noa nestao bez traga.
- Kasnije sam saznala razlog svega. Porodično bogatstvo bilo je u potpunosti ostavljeno Noji testamentom njihovog oca, ali pod uslovom da, ukoliko se Noa oženi prije tridesete godine, Nikolas postaje upravnik imanja. Ako Nikolas umre — sve ide u dobrotvorne svrhe. Nikolas nije imao ništa, osim mogućnosti da manipulacijom brata i mene privremeno preuzme kontrolu nad nasljedstvom.
Kada sam pronašla Nojinu malu svesku, srce mi se slomilo. Bile su tu stranice pune njegovih misli, zapisa o bola, straha i nade da će jednom sve stati. Pisao je kako vidi da ga brat iskorištava i pokušavao me zaštititi na svaki način, iako je i sam bio žrtva.
Napustila sam vilu noseći samo tu svesku. Neki put, kada kiša udara po prozoru, čujem ono tiho kuckanje, kao da neko pokušava da izgovori ono što nikada nije mogao reći. I tada pomislim na Noju i njegove riječi: „Ne plaši se… još sam ovdje.
