Tema današnjeg članka je kako se ponekad, tek kada se najmanje nadamo, pokaže prava istina o odnosima, ljudima i njihovim očekivanjima. Ovo je priča o ljubavi koja je izgledala kao novi početak, a završila kao važno životno otrežnjenje, ispričana jednostavno, iz srca, kao da je piše neko ko je sve to stvarno proživio.
Kada sam upoznala Vitalija, nakon mnogo razočaranja i pogrešnih izbora, činilo mi se da se moj život napokon smiruje. Imala sam pedeset i jednu godinu, on šezdeset tri. Oboje smo iza sebe ostavili brakove, neuspjehe i onu tešku tišinu koja navečer ispuni stan kada nemaš s kim podijeliti dan.
Vitalij je na prvi pogled bio upravo ono što sam zamišljala – uglađen, pažljiv, obrazovan i s manirima starog kova. Pored njega sam se osjećala sigurno i mirno, kao da sam konačno naišla na nekoga ko zna šta želi.
Prva tri mjeseca bila su ispunjena sitnim, ali toplim gestama. Vodio me u kazalište, donosio cvijeće bez povoda, uvijek me pratio kući. Govorio mi je lijepe riječi, oslovljavao me nježno i davao mi osjećaj da sam viđena i važna. Nakon godina u kojima sam sve sama nosila na leđima, ta njegova briga mi je djelovala kao luksuz koji sam napokon zaslužila. Polako sam se opuštala i počela vjerovati da se ljubav može dogoditi i kasnije u životu.
- Govorio mi je o sebi bez zadrške. Ispričao je da je cijeli život radio kao inženjer, da je u mirovini, da ima stan i automobil, odraslu djecu i unuke. Živio je sam i, kako je govorio, nedostajala mu je bliskost. Kada me pitao čime se bavim, rekla sam mu da radim u banci i da vodim jedan sektor. Pohvalio me uz osmijeh, ali tada nisam primijetila da se iza te pohvale krije nešto drugo. U tom periodu sam već bila na putu da se zaljubim.
Sve se promijenilo jedne večeri, potpuno neočekivano. Sjedili smo u restoranu, razgovor je tekao opušteno i dotakao se posla. Pitao me koliko imam godišnjeg odmora, a zatim i kolika mi je plaća. Iako mi je bilo neugodno, odgovorila sam iskreno. Kada je čuo iznos, ukočio se. Njegov izraz lica se promijenio, kao da se pred njim srušila slika koju je imao u glavi.
Tada je izgovorio rečenice koje su mi otvorile oči. Rekao je da muškarac treba brinuti o ženi i da, kada žena zarađuje više, muškarcu se oduzima dostojanstvo. Govorio je kako se pored mene ne može osjećati kao „glava kuće“, kako mu moja financijska samostalnost ne dopušta da bude ono što on smatra pravim muškarcem. U tom trenutku sam shvatila da moj uspjeh, na koji sam godinama bila ponosna, za njega predstavlja prijetnju.
Pokušala sam mu objasniti da novac nije mjerilo ljubavi ni odnosa, ali me prekinuo. Rekao je da mu treba žena kojoj će biti potreban, a da sam ja samodovoljna. Te riječi su me zaboljele, ali su mi i donijele jasnoću. Postalo mi je očito da on nije tražio partnericu, već nekoga ko bi o njemu ovisio, nekoga kome bi mogao biti spasitelj.
- Te večeri smo se rastali u tišini. Rekao mi je da ne može biti sa ženom koja je, kako je rekao, „jača“ od njega. Odgovorila sam mu da nisam jača, nego neovisna. Nakon toga se više nikada nismo vidjeli.
Iz ove priče sam naučila mnogo. Shvatila sam da se neki ljudi ne zaljubljuju u osobu, već u sliku koju o toj osobi stvore. Vitalij nije bio loš čovjek, ali je pripadao svijetu u kojem se vrijednost muškarca mjeri time koliko žena o njemu ovisi. Ja u tom svijetu više ne mogu živjeti.
Danas otvoreno govorim ko sam i šta radim, ne da bih se dokazivala, već da bih odmah vidjela može li me neko prihvatiti takvu kakva jesam. Ne želim umanjivati sebe da bi se neko drugi osjećao veće. Ne treba mi odnos u kojem moram glumiti slabost. Treba mi partnerstvo, ravnoteža i poštovanje. A ako to ne postoji, bolje je biti sam nego izgubiti sebe zbog tuđeg ega
