Mora da je Masimo Svić bio poprilično jak i plemenit gospodin jer je, retrospektivno, mogao nastupiti u Zagrebu 5. studenoga 2022. dok su liječnici iza pozornice čekali da ga zbrinu u slučaju da se onesvijesti. Masimo se do završnog koncerta nosio s kontrabasom u plućima: Publici su suze tekle dok su liječnici čekali iza pozornice.
- Kada je 2022. godine objavljena vijest da je Masimo Savić preminuo, svi smo bili tužni i iznenađeni. Bolest ga je brzo ponijela, pa posebno zapanjuje činjenica da se s rakom pluća borio samo dva mjeseca. No, kakav je Masimo Savić bio borac, najbolje dokazuje Facebook objava novinara Romana Bolkovića. Objavu Romana Bolkovića prenosimo u cijelosti. Odmah na početku priče.
Znao sam da je kraj. Da moram započeti priču od samog početka, trebalo bi mi puno vremena da prijeđem na bit. Pa da vam kažem ukratko, počevši od kraja. Prije nekoliko tjedana, bio mi je gost. Izvanredan čovjek, vrsni stručnjak — slučajno je bio liječnik. Vodili smo usputni razgovor o ovome i onom, i nekako je to skrenulo na Masima. Da, moj gost također radi na onkologiji.
- Sjećaš se, rekao sam da ću ispričati od kraja? Pa evo kako sam to saznao na samom početku priče. I nisam vjerovao. Jer malo sam znao da je priča samo što nije počela, na samom kraju. Masimo je nastupio u Areni. Rekao je: “Ovo će biti gost koncerta mog doktora.” Bio je to nastup njegova života.
Čovjek mu je odgovorio da nije moguće da ga održi, da bi mu taj koncert života ugrozio život. Masimo je mirno rekao da je upravo zato došao tražiti da moj gost, izuzetan čovjek, doktor, i njegov medicinski tim budu u backstageu. Pa ako nešto pođe po zlu, neka se sastanu.
- Doktor ga je nekoliko trenutaka gledao i nije vjerovao što mu je Masimo rekao, no prije nego što je išta odgovorio, Masimo je rekao: “Doktore, s vama ili bez vas, ja ću održati taj koncert. Jer to je koncert mog života , ponavljam ti.” “Masimo je znao da ova priča počinje jer tu završava” Liječnička ekipa je bila iza scene, doktor je bio tu, Masimo, priča mi Maminho, nikada nije zakasnio na koncert, a kamoli ga otkazao i otpjevao je koncert svog života s drijenkom u plućima.
Oprostite mi na ovom verizmu, ali jače me pogodilo kad sam čuo tu večer, tu priču, taj detalj; a sad kad su svjetla ugašena, dvorana prazna nekako me manje boli nego one večeri kad sam saznao da je priča gotova i da je glavni lik takav heroj. “Mislim da je to najviše što jedan pjevač može učiniti” Ne mogu ni naslutiti kako se Masim osjećao te večeri i noći kada je pjevao nastup svog života.
- Sve što mogu reći je da je Masimo, usred melodrame u koju se njegov život zapleo, dajući sve kao dio onoga što mu je određeno da čini u ovom životu – pjevao je svakako poput plesa u kojem plesač nije odvojen od samog plesa, već raspušten. u one same pjesme kojima se od nas oprostio.
Na neki način, svaki put kad čujem Masimovu stvar na radiju, odjednom neću moći a da ne pomislim da je i on prisutan. Ne samo zvuk njegova glasa. Kao Eho— zvuk bez tijela. Tako je i Masimo postao bestjelesna prisutnost te noći u svom glasu. Mislim da je to najviše što jedan pjevač može učiniti. Na koncertu svog života. Na koncertu zvanom život. Massimo… bok!”
