Mama je oduvijek voljela mog brata više nego mene. Iako to na prvi pogled možda nije bilo očigledno i svi su vjerovali da je ljubav koju je pružala oboma jednaka, ja sam osjećala tu razliku. Svi koji su ikada bili u toj situaciji znaju o čemu pričam – to je nešto što se ne može sakriti, niako se trudili da se ponašaju kao da nema razlike. Osjeti se to u svakom pogledu, u svakoj sitnici koja se izbjegava ili zanemaruje.
Bila sam svjesna toga, i iako je na površini izgledalo da me mama voli, znala sam da to nije u potpunosti isto. Tješila sam se da ipak postoji neka ljubav prema meni, iako je možda manja, bila sam njezina kći. Odrasla sam s tom tugom koja je bila prisutna, iako nisam znala kako to točno izraziti. Možda sam se povremeno tješila tim mislima, ali duboko u sebi uvijek sam osjećala tu prazninu. Iako nisam imala hrabrosti to priznati, sve to duboko u meni ostavilo je trag.
- Sjećam se jednog trenutka koji je zauvijek promijenio moj pogled na sve. Imala sam oko 14 godina i, kao i obično, istraživala sam kuhinju, nadajući se da ću pronaći nešto slatko. I tada sam naišla na kutiju s kolačima u frižideru. Bilo je jasno da su bili za mojeg brata, koji je sutradan slavio rođendan. Nisam ih imala namjeru uzeti. Nisam ih htjela, jer sam znala zašto su tamo. No, iz šale sam rekla mami: “Ovi kolači izgledaju dobro, da li ih mogu probati?”, držeći kutiju u rukama kao da sam već jela nekoliko komadića.
Nisam mogla ni slutiti što će uslijediti. Mama je doslovno skočila, prebacila kutiju iz mojih ruku kao da sam počinila neki ozbiljan prijestup. A onda je, uz ljutnju, izrekla riječi koje nikada neću zaboraviti: “To nije za tebe.” Iako su te riječi bile kratke, mržnja koju sam mogla osjetiti u njenim očima bila je nešto što se ne može opisati. Nikada u životu nisam vidjela takvu ljutnju, a posebno ne prema meni. Ta mržnja nije bila samo usmjerena na moju radnju, već na moju cijelu osobu.
Taj trenutak bio je poput udarca koji mi je otvorio oči i donio onu brutalnu istinu koju sam duboko osjećala, ali nisam smjela priznati: Ne voli te, nikada te nije voljela i nikada te neće voljeti. To je bila stvarnost kojoj sam izbjegavala pogledati u oči, a sada nije bilo nikakve sumnje. U tom trenutku, sve je postalo jasno. Ta bol koja me pratila cijeli život, sada je imala svoje ime i oblik.
I sada, 30 godina kasnije, i dalje se pitam: Zašto me mama nije voljela? Što sam učinila da zaslužim tu udaljenost i hladnoću? S vremenom, naučila sam živjeti s tom tugom, ali nikada nisam uspjela potpuno iscijeliti te rane. I dalje me to boli, iako se trudim da to ne pokažem. Ta nevoljena djeca nikada ne prestaju osjećati tu prazninu, bez obzira na to koliko godina prošlo. Bez obzira na to koliko pokušavam zaboraviti, bol ne nestaje, a pitanja ostaju.
