Mama je već danima ležala u krevetu. Govorila nam je da je bole bubrezi, da je riječ o nekoj upornoj upali, i svi smo joj vjerovali. Nismo postavljali dodatna pitanja, niti sumnjali da iza toga stoji nešto drugo.
Pokušavala je izgledati uvjerljivo, iako je njen umoran pogled često odavao da se u njoj krije nešto dublje i bolnije.Tog dana sam se nešto ranije vratila sa fakulteta. Ušla sam u hodnik, spustila torbu i već sa praga čula glasove. Nisu to bili obični razgovori – bio je to žestok svađa. Njene riječi, isprekidane jecajem, urezale su mi se u glavu kao nož.
- „Danima lažem djecu da me bole bubrezi,“ rekla je kroz suze. „Ne mogu im reći u lice da si me natjerao… da si me natjerao na silu da pobacim naše dijete. Ti ne želiš više djece, ne želiš da u ovim godinama slušaš plač…“Stajala sam kao ukopana, bez daha. Svaka riječ odzvanjala mi je u ušima, kao da ih je izgovorila meni lično, a ne njemu. Tata je odgovarao prijetnjama, grubim glasom: „Ako im kažeš, istjeraću te napolje, ostat ćeš bez ičega.“
Osjetila sam kako mi se srce steže, kako mi tijelo postaje teško, a noge slabe. Kao da je neko cijeli moj svijet srušio jednim udarcem. Polako sam se okrenula i izašla. Spuštajući se niz stepenice, svaka stepenica bila je teža od prethodne. Došla sam do glavne ceste, ali nisam znala kuda da idem. U grudima mi je pulsirao bol, misli su se sudarale, a suze su same tekle.
Odjednom, čovjek kojeg sam cijeli život zvala ocem, prestao je biti ono što sam mislila da jeste. Slika autoriteta, oslonca i zaštite raspala se u komadiće. Umjesto toga, pred očima mi je stajala slika nasilnika, čovjeka koji je majci oduzeo pravo da odluči, koji je ugušio život prije nego što je mogao započeti, i to sve iz sebičnih razloga.
Pitala sam se: ko je zapravo taj čovjek? Da li je ikada bio otac ili je cijelo vrijeme bio samo tiranin koji je glumio brižnog roditelja? Nikada nisam posumnjala da iza zatvorenih vrata postoji takva tama.
Najgore od svega bilo je slušati majčin plač. To nije bio običan plač, to je bio zvuk slomljene žene, one koja je bila natjerana da izabere bol i tišinu umjesto života. U njenim jecajima osjećala sam očaj, nemoć i strah. I dok sam to slušala, nešto u meni se lomilo.Mislila sam i na brata. Njegov odnos s ocem ionako je godinama bio narušen. Njih dvoje su stalno ulazili u sukobe, a sada… sada, ako bi on saznao za ovo, bojim se da bi sve završilo tragedijom. On ne bi mogao podnijeti istinu. Njegov bijes, pomiješan s već postojećim nezadovoljstvom, mogao bi eksplodirati i dovesti do katastrofe.
- A ja? Ja sam ostala zarobljena između dvije strane – ljubavi prema majci i straha od oca. Osjećaj krivice me gušio. Kao da sam ja bila saučesnik u njenoj laži, iako nisam znala ništa dok nisam čula istinu. Svaki dah bio je težak, svaki korak neizvjestan.
U meni se vrtjelo pitanje: kako nastaviti dalje? Kako sjesti za isti sto s čovjekom koji je uništio majku i učinio da se osjeća nemoćno? Kako ga pogledati u oči, znajući da iza tog pogleda stoji prijetnja, nasilje i bezosjećajnost?
Sjećanja na djetinjstvo počela su da blede. Sve lijepe uspomene na trenutke kada nas je vodio u park, kada smo zajedno ručali ili slavili rođendane, sada su izgledale lažno. Kao da su bile samo maska, paravan iza kojeg se krila njegova prava priroda.Te noći nisam mogla spavati. Čula sam majku kako se pomjera u krevetu, tiho jeca i šapće nešto što nisam razumjela. Imala sam poriv da uđem, zagrlim je i kažem joj da znam, da je volim i da ću uvijek biti uz nju. Ali strah me sputavao – strah da je time dodatno povrijedim, da je podsjetim na bol koju skriva od nas.
U meni se miješala tuga i bijes. Tuga zbog nje, žene koja je cijeli život dala za porodicu, i bijes prema njemu, čovjeku koji je sve to uništio. Osjećala sam se nemoćno, izgubljeno i izdano.
Ne znam hoću li ikada moći oprostiti ocu. Ne znam ni da li će majka ikada naći snage da mu se suprotstavi. Ono što znam jeste da ću je voljeti još više, da ću stajati uz nju, bez obzira na sve. Jer ona to zaslužuje.
A ja? Ja ću nositi ovu istinu u sebi, kao težak kamen na srcu. I svaki put kad ga pogledam, sjetiću se njenog jecaja i rečenice koja mi je razorila dušu: „Danima lažem djecu da me bole bubrezi…“
