– U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o najkontroverznijem nogometašu sa ovih prostora, a to je svakako Zlatan Ibrahimović. Njegove izjave dok je bio aktivan u svijetu nogometra, prepričavaju se i dan danas. Mi danas malo govorimo o njegovom privatnom životu….
Zlatan Ibrahimović jedna je od najzanimljivijih ličnosti u svijetu sporta, a to se ne libi dokazati u svakom intervjuu. A sada ga čujemo dok tim za koji radi kao suvlasnik— AC Milan, a također i njezin američki pokrovitelj Jerry Cardinale— obilazi Ameriku: Religija; vrlo osjetljiva tema zbog koje su ga mnogi čak i mrzili u prošlosti. Zlatana Ibrahimovića već godinama znamo da provocira kršćanski praznik i tako na sebe navlači bijes vjernika, ali gotovo nikad nije javno govorio o svom odnosu prema njemu. Sada je Zlatan otvorio dušu za “Atletik” i pokušao svima dočarati što on zapravo misli o ovoj temi koja čovjeka zanima od pamtivijeka, a još uvijek je predmet rasprava – čak i raskola u društvu – ali Zlatana to ne zanima. uopće…
- “Zlatane, ti si sin katolkinje i muslimana. Jesi li religiozan?” bilo je pitanje novinara na koje je Ibrahimović imao spreman odgovor: “Ne. Vjerujem samo u poštovanje. Pa ako kažem da mi ‘samo Bog može suditi’, na koga uopće ciljam tim riječima?” rekao je Zlatan. Objasnio je da, iako ima istetovirane te riječi, one nisu upućene njegovim kritičarima nego njemu. Dat ću vam savršen primjer. Moj brat je, kad je umro, imao leukemiju. Gdje je bio Bog da mu pomogne? Zahvaljuješ Bogu svaki dan; moliš se Bogu. Gdje je tada bio taj Bog? U svom svijetu, ja sam svoj Bog. To je ono u što vjerujem i to je dio mog razmišljanja. Zlatan je otkrio i da ima neke budističke tetovaže na leđima te ih namjerno stavio kako ih “ne bi gledao svaki dan” jer bi ga to samo umorilo, a dodao je i da je teško djetinjstvo poput njegovog odigralo važnu ulogu ulogu u oblikovanju njegove osobnosti.
Zlatan je rođen u Malmöu, točnije, ali iz braka jugoslavenskih emigranata – majka Jurka je Hrvatica, otac Šefik iz BiH – koji su otišli u Skandinaviju u potrazi za boljim životom. Uvijek je bilo puno discipline. Otac mi je rekao da dođem kući u 20 sati, ni minute kasnije, inače ću biti kažnjen. Kako sam trebao biti kažnjen? S agresijom. Svaka obitelj ima drugačiji način odgoja. U mojoj obitelji je bilo malo teže oni su također iz problematičnih krajeva. Upoznali su se deset godina prije ratova na Balkanu, a tek kad je došao rat sve nam je bilo još teže.
Ambijent je bio jako, jako težak,” objasnio je Zlatan Ibrahimović jednom potpuno iskreno i otvoreno svoj život. U knjizi „Adrenalin: Moja neispričana priča“ Zlatan Ibrahimović se osvrnuo na jedan od najtežih perioda u svom životu kada mu je preminuo brat Sapko, navodeći ga kao jedan od najnesrećnijih trenutaka u knjizi. Preminuo je prije nekoliko godina u 42. godini života od leukemije koja je slavnog nogometaša ozbiljno pogodila i od koje se do danas nije izliječio. “Ne želim razmišljati o tome kakva ću biti kad ostarim i kako će stareti moje tetovaže. Namjerno sam ih tetovirala na leđima da ih ne gledam.
Na nogama nemam tetovaže Na ruci imam samo ožiljke s datumom rođenja mog brata Sapka koji je umro u 42. godini 30. travnja 1973. Odnijela ga je leukemija. u samo 14 mjeseci, zato ne želim razmišljati o budućnosti i koncentriram se samo na ovaj trenutak, na sadašnjost”, stoji u knjizi švedskog napadača. Trudim se ne gubiti ni sekunde. Trudim se biti što bliži sa svojim sinovima i provoditi više vremena s njima i s ljudima koje volim jer znam da život leti i da je potreban samo jedan medicinski pregled da se sve zauvijek promijeni.
Kada sam pitao Sapka kako je shvatio da je bolestan, rekao mi je da je hodao ulicom kada se odjednom počeo osjećati čudno; bilo je kao da tone u pločnik. Osjećao se kao da je pod vodom, ne može disati. Odmah je otišao u bolnicu, gdje su ga proveli kroz niz pretraga; nisu mu ništa rekli. Sutradan je doktor nazvao mog oca i sve mu ispričao. Pitao ga je što je leukemija, a dobio je odgovor da je agresivna; nažalost, nakon početnih pretraga, terapija ga nije popravila. Štoviše, čini se da mu je samo postalo gore. Sapko je počeo s terapijom, no nakon nekoliko mjeseci od prvog ciklusa uočeno je pogoršanje njegovog zdravlja. Vratio sam se iz Pariza gdje su me moji angažmani doveli i zatekao ga napuhanog, bez dlake i otežanog kretanja.
Jako me boljelo vidjeti ga u takvom stanju. Mislim, nije morao progutati sve te lijekove samo da bi se osjećao bolje, zar ne? Oni su bili samo rezervirano mjesto. Tata ga je odveo natrag u dnevnu sobu i prvi put mi priznao. Pogledao sam ga i shvatio koliko je ozbiljan. Nisam mogao disati, nisam mogao ni gutati. Ali Sapko mi je davao nadu i ništa nisam mogao učiniti, čak ni sa svakim djelićem fizičke snage. Srce me boljelo za mojim malim bratom. Osjećao sam se potpuno nemoćno, kao apsolutna nula. Sapkovo stanje se pogoršavalo, primili smo ga u ustanovu, ali je ostao samo sedam dana.
Mrzio je to. Tada je tata odlučio da će ga vratiti kući. Samo što je do tada već jako oslabio od bolova i napora nakon što se više od godinu dana brinuo o sinu 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu bez minute odmora, nije ga mogao ni nositi iako je Sapko bio lagan kao perce. Morao ga je vratiti u kliniku. Dovezem se do klinike, zovem tatu, on izlazi i kreće u susret pa idemo zajedno u Sapkovu sobu. Već je u komi i nepravilno diše. Tata mi objašnjava da se intervali između jednog i drugog udisaja produljuju. Sjedim u podnožju kreveta i teško mi je gledati brata. ne mogu Samo slušam disanje. Nakon 15 minuta tata kaže: “Eno ga nema… što?
Ne diše.” Sapko je čekao da dođem, a onda je umro. Želio je da budem tu, pored njega. Apsolutno sam uvjeren. Spavala sam do kasno, doručkovala bez žurbe i obavila sve planirano. Ali čekao me. Tek kad sam došao, nakon desetak minuta, brat je posljednji put izdahnuo. Tata ustaje da ga pokrije plahtom, a ja ga zaustavljam. “Ne, ne diraj ga. Neka to učini netko drugi.”
