Cijelog svog života bila sam uvjerena da je moj otac preminuo kada sam imala samo šest godina. Tako su mi govorili svi oko mene – majka, rodbina, pa čak i komšije. Sjećam se male, skromne sahrane, prizora uplakanih ljudi i teškog mirisa zemlje koji me danima nakon toga pratio. Ja, kao dijete, čvrsto sam stezala očev džemper i svake večeri ga uzimala sa sobom u krevet, vjerujući da će mi u snovima doći, da ću ga vidjeti i da će mi pružiti utjehu koju nisam imala na javi.
Godine su prolazile, a uspomena na njega bila je mješavina tuge i čežnje. Nosila sam sa sobom taj teret, odrasla žena s prazninom koju niko nije mogao ispuniti. Mislila sam da je tako moralo biti, da je to prosto moj život.
- Onda se sve promijenilo. Prošle sedmice, dok sam sjedila kraj majčinog kreveta, znala sam da joj se bliži kraj. Njeno disanje bilo je otežano, a ruka u mojoj djelovala je krhko poput papira. U jednom trenutku je otvorila oči i pogledala me ravno, pogledom u kojem je titrala neka davna, bolna istina.
Njen glas je bio slab, gotovo šapat, ali riječi su mi se urezale u srce poput žara:
— Tvoj otac nije mrtav. Samo je otišao. I rekao mi je da ti to nikada ne kažem.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Kao da se tlo pod mnom otvorilo, progutalo me i ostavilo da lebdim u praznini. Čitav moj život, svaka uspomena, svaki trenutak tuge i snova u kojima sam ga čekala – sve je to bilo sagrađeno na laži.
Majka je izdahnula te iste noći. Nisam imala priliku da postavim pitanja koja su mi gorjela na usnama. Nisam saznala gdje je otišao, zašto nas je napustio i zašto je majka smatrala da je bolje da živim u uvjerenju da ga više nema.
- Sljedeće jutro, nakon što sam je ispratila na vječni počinak, vratila sam se kući, iscrpljena i izgubljena. Sjedila sam u tišini kada mi je stigla poruka na telefon s nepoznatog broja. Na ekranu je stajalo samo jedno:
— Znam da sada znaš.
Poruka me probola do srži. Srce mi je divlje tuklo, dlanovi su mi se oznojili, a hiljade misli su se rojile kroz glavu. Da li je moguće da je to on? Četrdeset godina sam vjerovala u jednu verziju istine, a sada se sve raspadalo poput stakla.
U tom trenutku, život kakav sam znala prestao je postojati. Svi događaji iz prošlosti počeli su da dobijaju novu boju, a osjećaj izdaje miješao se s nekom čudnom nadom. Ako je živ, gdje je sada? Da li me je ikada pokušao pronaći? Da li je ta poruka samo početak ili kraj?
Sjedila sam satima gledajući u ekran, boreći se s impulsom da odgovorim ili da potpuno ignorišem poruku. Ipak, nešto u meni je tinjalo, glas koji nisam mogla utišati šaptao je:
— Možda ga još uvijek možeš pronaći
