“Majka me rodila u 14. godini i ostavila u porodilištu: Uradio sam DNK i zanemeo od šoka kad sam video ko mi je otac, sad shvatam zašto me je mrzela”

Priča Stiva Edsela zvuči kao scenario iz filma koji niko ne bi poželio da se dogodi u stvarnosti. Rođen je u decembru 1973., a njegova majka – djevojčica od samo 14 godina – ostavila ga je u porodilištu. Više u nastavku ćlanka…

Taj prvi čin napuštanja postao je tiha osovina oko koje će se vrtjeti cio njegov život: potraga za istinom, identitetom i mjestom kojem pripada.

• Odrastao je u hraniteljskoj porodici Edsel, koja ga je kasnije i usvojila. Usvojitelji mu istinu nisu krili: znao je da je usvojen, ali ne i ko su mu biološki roditelji. U kući su čuvali novinske isečke; jedan naslov kao da je razrezao vazduh: „Majka napušta sina i bježi iz bolnice.“ U nekoliko hladnih riječi stao je njegov početak, bez imena i bez lica.

Kada je napunio 14 godina, Stiv je prvi put osjetio snažnu potrebu da pronađe majku. „Tolike je imala kad me rodila“, pomislio je. Ali vrata su bila zatvorena. Tragovi su se gubili, a zidovi šutnje bili viši od njegove upornosti. Godine su prolazile.

• Tek u četrdesetim, sa pojavom dostupnih DNK testova i širim mogućnostima pretrage na internetu, odlučio je da pokuša ponovo. Prvo su se ukazali dalji rođaci, zatim i kontakt sa genetskom genealoginjom Kekom Mur, koja je suzila potragu na dvije moguće žene. Uslijedila je potvrda – i šok koji ga je prelomio iznutra.

• DNK je utvrdio ne samo ko mu je majka, nego i to da su roditelji u krvnom srodstvu.

• Mogućnost da mu je otac ujak ili čak djed sručila se na njega kao oluja.

• Bes, gađenje, krivica, osjećaj bezvrijednosti – sve je prošlo kroz njegova prsa u jednom dahu.

• Slika djevojčice iz bolnice – dijete sa naočarima, stisnutih usana – odjednom je postala simbol i žrtve i šutnje. Nije je mogao osuđivati; umjesto toga osjetio je prema njoj saosjećanje i neku vrstu zaštitničke nježnosti. Odlučio je da joj napiše pismo: nekoliko rečenica o životu koji je izgradio, par fotografija i rečenica koja mu je najviše drhtala u ruci – „Volim te.“ Poslao ga je preporučeno. Znao je da je stiglo; potpis prijema ostao je dokaz. Odgovor, međutim, nikada nije došao. Taj mali karton, jedina stvar koju su oboje držali u rukama, Stiv je spremio među stranice svoje Biblije – kao relikviju.

Vremenom je DNK sklopio posljednju slagalicu: njegov biološki otac zaista je bio stariji brat njegove majke. Poslao mu je poruku – i opet tišina. U tom hladnom prostoru između saznanja i priznanja, Stiv je morao naučiti kako da diše.

• Pratile su ga i zdravstvene teškoće: šum na srcu, operacije, nemogućnost da ima vlastitu djecu. Ponekad se pitao da li su te nedaće povezane sa njegovim porijeklom. U grupama podrške upoznao je ljude sa sličnim pričama. Tamo se njegov osjećaj besmisla polako pretvarao u osjećaj svrhe: shvatio je da izgovorena bol gubi dio svoje moći.

Iako majka nikada nije htjela susret, Stiv nije prestao da traži porodicu. Put ga je doveo do rođake koja je bila spremna da pruži ruku. Pročitala je njegov dnevnik, razgovarala sa njim, pozvala ga na porodična okupljanja. Prvi put u životu nije bio tajna. Slike sa rođacima, smijeh za stolom, obična pitanja o poslu i vremenu – to obično, svakodnevno, za njega je bilo čudo. Osjetio je da napokon pripada.

• Svake godine, na majčin rođendan, pošalje joj poruku.

• Ona ga nije blokirala, ali nije odgovorila.

• On i dalje čeka – ne zato što ne umije da krene dalje, nego zato što nada ponekad drži čovjeka uspravnim.

Danas Stiv kaže da njegova priča nije samo o napuštanju i traumi; to je i priča o izdržljivosti. O tome kako identitet ne prestaje da se traži čak i kada su činjenice teške za nositi. O tome da istina, ma koliko bila bolna, oslobađa prostor za pomirenje – ako ne sa drugima, onda bar sa sobom.

• Za mnoge, njegova sudbina bi bila tek statistika, fusnota pod hladnim novinskim naslovom. Ali u toj fusnoti nalazi se čitav svemir: dijete koje je postalo čovjek, čovjek koji je naučio da svoje porijeklo ne mora da voli, ali može da ga razumije; koji je shvatio da ga ne definiše ono što su drugi učinili, već ono što on izabere da uradi sa onim što je naslijedio.

Zato njegova poruka zvuči jednostavno, ali duboko: „Ne biramo kako počinjemo, ali možemo birati kako ćemo nastaviti.“ U tom nastavku, Stiv je izabrao istinu, saosjećanje i upornost – i našao mir dovoljno širok da u njemu stane i tišina, i nada.