Svaka majka uvijek čeka svoje dijete,i ova je čekala.I ako nije došao onako kako je očekivala,njen sin je znao da je na pravom mjestu.U nastavku detaljnije na ovu priču…

U selima širom regiona, mnoge majke poznaju težinu čekanja. Znaju za miris starih pisama koja kasne, za tišinu telefona koji uporno ne zvoni, za treperenje srca na svaki zvuk koraka koji se približava kapiji. Neke od njih dočekaju svoje sinove s osmijehom na licu, druge s gorkim suzama u očima, a neke sa bolnom tišinom kada shvate da se ništa više ne može vratiti na staro.

  • Jedna takva priča dolazi iz malenog mjesta uz rijeku, gdje je starija žena godinama čekala svog sina Marka da se vrati iz vojske. Njegov odlazak bio je ispunjen ponosom i vjerom, kao i kod većine mladića koji, oblačeći uniformu, osjećaju kako preuzimaju na sebe važnu ulogu. Ali rat nikome ne daje ni povratnu kartu ni obećanje o sretnom kraju.

“Znaš li šta znači tišina u rovu?”

Marko je služio u izviđačkoj jedinici. Bio je tih, ozbiljan i disciplinovan, s očima koje su mnogo vidjele i još više pamtilo. U pismima nikada nije otkrivao previše. Pisao bi kratko i umirujuće: “Dobro sam. Ne brini. Vidimo se kad sve ovo prođe.” Ali između redova, njegova majka je osjećala ono što riječi nisu govorile.

Nekoliko mjeseci prije kraja službe, njihova jedinica upala je u zasjedu. Pokušaj izvlačenja bio je krvav, brz i neizvjestan. Eksplozija improvizovane mine odnijela mu je obe potkoljenice.

Marko se sjećao trenutka kad je pao – ne bola, ne krika, nego tišine.
“Znaš li šta znači tišina u rovu? Nije to mir. To je trenutak kad ne znaš da li si živ ili mrtav. Kad čuješ samo srce koje lupa, a tijelo više ne osjećaš.”

  • Proveo je šest mjeseci u vojnoj bolnici, boreći se s bolovima, strahovima i krivicom. Nije pisao. Nije zvao. Nije mogao.

Kad su majku obavijestili da se njen sin vraća kući, nije postavljala nikakva pitanja. Samo je danima tiho spremala kuću i dvorište, čistila staze i polako postavljala sto za dobrodošlicu. Ispod jastuka je čuvala njegovo posljednje pismo, izlizano od tolikih čitanja.

Na dan povratka, stajala je na tremu, gledajući prema seoskoj cesti i čekajući da ugleda sinovljeve korake na šljunku ispred kuće – kako je godinama zamišljala. Umjesto toga, začula je tiho škripanje invalidskih kolica.

  • Zastala je, pokušavajući obuzdati srce koje je udaralo sve jače. Ugledala je vojno vozilo i vojnog kurira koji je pomagao Marku da izađe. Na stolu su još stajali kolači, ali u njenom grudima bila je samo jedna misao: “Živ je.”

Marko je bio promijenjen, ali oči su mu bile iste. U njima su gorjele emocije koje nije mogao sakriti.

“Majko…” izustio je tiho, gotovo uplašeno.

“Stigao si, sine. To je sve što je važno,” odgovorila je dok mu je prilazila, boreći se s vlastitim nogama koje su htjele potrčati, i srcem koje je moralo razumjeti sve kroz šta je prošao. Kleknula je ispred njega i stavila ruku na njegove ruke.

“Znam da si mislio da ćeš me razočarati. Da ti neću moći gledati noge koje više nisu tvoje. Ali pogledaj me — ja vidim svog sina. Onog koji je otišao sa snovima i vratio se s ranama, ali živ.”

Nisu mnogo pričali tog dana. Njihove suze govorile su više nego što bi riječi ikada mogle.

  • U narednim sedmicama, Marko je počeo pričati. O bolnici, o drugovima koji se nisu vratili, o tišini noći koja je bila teža od svake buke. Pričao je o osjećaju krivice jer je preživio dok su mnogi ostali tamo.

“Znaš, majko, nisam htio da se vratim ovakav. Bojao sam se da ćeš se slomiti kad me vidiš,” rekao je jedne večeri dok su zajedno sjedili u tišini.

Majka ga je pogledala čvrstim, sigurnim pogledom.
“A znaš li šta bi me zaista slomilo? Da te nikada više ne vidim.”

Danas, Marko živi u toj istoj kući sa majkom. I dalje je u kolicima, ali volja da nastavi dalje nije ga napustila. Povremeno ga posjete bivši saborci. Nekad šute, nekad se nasmiju, a ponekad samo zajedno gledaju u daljinu.

Iako više ne može hodati, Marko zna da je stigao na pravo mjesto – tamo gdje ga nisu dočekali kao čovjeka bez nogu, nego kao sina, čija prisutnost je važnija od svakog izgubljenog koraka.