U današnjem članku pisat ćemo o ljudima u staračkom domu. Naime moramo naglasiti da tim ljudima nije lako,neki su smješteni tamo zato što nem ko da se brine o njima dok neki zbog bolesti.
Život u staračkom domu često je ispunjen izazovima, tjeskobom i emocionalnim previranjima. Unutar tih zidova odvijaju se priče koje rijetko dopiru do javnosti. Klinički psiholog Valery Khazanov proveo je osam mjeseci radeći kao psihoterapeut u domovima za starije u New Yorku, s ciljem da dublje razumije iskustvo umiranja i suočavanja sa smrću. Njegova misija nije bila samo pružiti podršku pacijentima, već i prikupiti uvid u emocionalnu stvarnost starijih osoba koje se nalaze na kraju svog životnog puta.
U svom iskustvu, Khazanov je svjedočio surovim prizorima koji ostavljaju snažan dojam. Suze, neugodni mirisi, tiho dozivanje voljenih, pa čak i situacije kada stariji zazivaju svoje majke, otkrivaju koliko duboko emocionalna rana može biti, bez obzira na godine. Sve to stvara atmosferu u kojoj se čovjek istovremeno osjeća i prisutnim i potpuno bespomoćnim.
- Iz ovog emocionalnog putovanja, Khazanov je izvukao sedam važnih lekcija koje su mu promijenile pogled na život, starost i značenje svakodnevnih navika. Prva lekcija tiče se vrijednosti predmeta koje ljudi odlučuju ponijeti sa sobom u dom. Budući da su sobe obično male, izbor onoga što sa sobom donose ima duboko značenje. Ljudi se odlučuju za fotografije s obitelji, naročito slike unuka, nekoliko voljenih knjiga, uspomena u obliku čestitki, nešto skromne odjeće i pokoji cvijet. Ti predmeti predstavljaju srž njihovog identiteta, ono najvažnije što su sačuvali u vremenima kada se sve drugo sužava i nestaje.
Druga lekcija odnosi se na snagu rutine. Khazanov je primijetio da većina onih koji su još vitalni i mentalno stabilni praktikuje dnevne rasporede. Jedna 94-godišnja žena, koju pomaže u svakodnevnim aktivnostima, svako jutro ustaje u 6:30, sprema krevet, šeta s hodalicom, doručkuje, vježba u sali za rehabilitaciju, čita, ruča, odmara se, pije čaj s prijateljicom i odlazi na spavanje. Jasna struktura i samodisciplina održavaju njeno tijelo i um aktivnim. Iako su mnogi zadaci teški, ona ih obavlja s uvjerenjem da je to važno. Ta unutarnja odlučnost je ono što je čini živom. Khazanov priznaje da ga upravo ta žena često inspiriše da i sam ustane s kauča i pokrene se.
Treća lekcija razbija jedan od najčešćih stereotipa: da stariji ljudi više ne proživljavaju cijeli spektar emocija. Naprotiv, on svjedoči kako u staračkim domovima postoji i flert, šale, ogovaranje, pa i iskazivanje privlačnosti. Ljudi u devedesetima, iako ponekad fizički krhki i u invalidskim kolicima, i dalje osjećaju požudu, tugu, sreću, ljubomoru i strah. Njihove godine nisu prepreka emocionalnom životu, već često samo pojačavaju potrebu za povezanošću i bliskošću.
- Kroz svoje razgovore s pacijentima, Khazanov je također shvatio koliko su sjećanja i odnosi ono što ostaje kada sve drugo nestane. Jedan pacijent mu je rekao dok je držao fotografiju sa suprugom: „Ovo je sve što mi je ostalo.“ Taj trenutak mu je zauvijek ostao urezan. Ljubav, obitelj i osjećaj pripadnosti ono su što ljude prati do samog kraja.
Osjećaj usamljenosti i izolacije čest je u domovima, ali i tu se često rađaju male zajednice – ljudi koji se međusobno podržavaju, dijele obroke, priče, pa čak i tuge. Khazanov primjećuje kako i u takvim okolnostima ljudska povezanost pronalazi svoj put. Neki štićenici svakodnevno vode istu rutinu, čitaju iste knjige, ponavljaju iste priče – sve to kako bi zadržali ono malo kontrole što im je preostalo.
Jedna od najsnažnijih poruka koju je Khazanov ponio iz staračkog doma jeste da živjeti punim srcem ne prestaje s godinama. Dokle god ljudi dišu, oni osjećaju. I njihovi osjećaji, iako ponekad nevidljivi spolja, jednako su snažni i važni. Ljubav, bol, nada, razočaranje i čežnja prisutni su čak i u posljednjim poglavljima života.
Na kraju, Khazanovovo iskustvo podsjeća nas da starost ne znači kraj života, već njegovu drugačiju, ali i dalje duboko značajnu fazu. Poštovanje prema toj fazi, prema ljudima koji je proživljavaju, i prema njihovim pričama, najmanje je što možemo pružiti.
