U današnjem članku vam pišemo na temu jedne nevjerovatno emotivne priče koja pokazuje do koje granice ide dječija ljubav prema majci Ovo je priča o jednom dječaku, njegovoj hrabrosti i ljubavi koja je nadživjela sve čak i bolest.
Kad je njegova majka teško oboljela, otac ga je odveo u bolnicu da se oprosti od nje. Rekao mu je da postoji mogućnost da uskoro „ode“ i da ne zna kad će se vratiti. Tada je bio samo dijete i nije mogao shvatiti značenje tih riječi. Nije znao šta znači „odlazak na dugo“. Nije znao za taj strašni, neizgovoreni strah koji se nadvijao nad njegovu porodicu, ni za borbu koju je njegova majka vodila.
Godinama kasnije, kad je bio dovoljno odrastao da razumije, saznao je da je majka bolovala od najopasnijeg oblika raka. Bila je to tiha tragedija koja se odvijala u pozadini njegovog djetinjstva, a on joj je svjedočio ne znajući zašto se stvari mijenjaju.
Kad se majka vratila iz bolnice, on je prvi put vidio koliko je bolest ostavila traga. Njena kosa je nestala. Glava joj je bila potpuno ćelava. Bio je zbunjen i uplašen. Jednom ju je, s iskrenošću djeteta koje ne zna za bolesnu istinu, upitao: „Mama, gdje ti je kosa?“
- Ona mu se samo nasmiješila, pomilovala ga i rekla da ju je odrezala jer joj je bilo vruće. Pitala ga je sviđa li mu se nova frizura. Uz malo razmišljanja, odgovorio je: „Da… ali sad izgledaš kao tata.“ Nije znao da joj je kosa otpala zbog kemoterapije, da se iza tog osmijeha skrivala neizmjerna bol i slabost koju je hrabro pokušavala sakriti.
Bolest nije mijenjala samo njeno tijelo — mijenjala je i način na koji je okolina počela da je gleda. Kad je s njim ponovo odlazila u školu, primijetio je da drugi ljudi zurе u nju. Na ulici, u autobusu—pogledi su je probadali. Neki su je s gađenjem odmjeravali, drugi se sklanjali ko da je zarazna, a treći su je šapćući komentarisali.
Čak su je i djeca u školi ismijavala. Jednog dana, tri djevojčice su stajale sa strane i smijale se, pokazujući prstom prema njegovoj majci. Tada je po prvi put pitao: „Mama, zašto te gledaju tako?“
Ono što je uslijedilo bio je trenutak u kojem je shvatio istinsku težinu njenog osmijeha. Majka mu je tada ispričala sve.
Rekla mu je o bolesti. O strahu koji ju je gušio. O bitkama za svaki dan života koji je provodila uz njega. Rekla mu je kako nije sigurna da će dočekati dan kad će se više ne morati bojati hoće li ga vidjeti odrasti.
To je bio trenutak koji mu je zauvijek promijenio život. Tada je, s dječijom odlučnošću i čistom ljubavlju, odlučio da učini nešto. Nešto hrabro. Nešto što će možda donijeti osmijeh na njeno lice i učiniti da zna koliko je voljena.
Počeo je puštati kosu.
Mjesecima ju je pustio da raste, uprkos tome što su ga vršnjaci zadirkivali. Zadirkivali su ga da izgleda kao djevojčica, da je smiješan. Nije ga bilo briga. Jer on je imao svoj razlog. Imao je misiju.
Kad je njegova kosa konačno bila dovoljno duga, uzeo je mašinicu za šišanje, stao pred ogledalo i obrijao glavu. Potpuno. Kao ona.
Svu svoju odrezanu kosu stavio je u malu plastičnu vrećicu i dao je majci.
— „Evo, mama. Ovo je moja kosa. Stavi je na glavu.“
Njena reakcija bila je mješavina osmijeha, suza i zagrljaja kakav se pamti za cijeli život. Zagrlila ga je kao da hoće zadržati sve što joj je ostalo u tom trenutku. Šapnula mu je:
— „Ti si najbolji.“
Godinu dana kasnije, majke više nije bilo. Bolest je bila nemilosrdna, i otela ju je iz njegovog života.
Ali on nije ostao samo sa tugom. Ostao je sa uspomenom. Uspomenom na dan kada je dao dio sebe svojoj majci, da joj vrati dio onoga što je ona njemu uvijek davala — ljubav i snagu.
Danas, godinama kasnije, još uvijek nosi sjećanje na taj trenutak, na onu plastičnu vrećicu i na osmijeh svoje majke dok ga grli bez ijedne riječi. To je dan koji i danas grije njegovo srce. Jer zna da je, u svojoj djetinjoj ljubavi, uradio nešto veliko.
A to je nešto što ni smrt ne može izbrisati
