Patricia Pearson, novinarka i autorica knjige „Otvaranje nebeskih vrata: Istraživanje priča o životu, smrti i onome što dolazi nakon“, detaljno opisuje rezultate svog istraživanja na temu „tranzicije“ i onoga što nas čeka „s druge strane“. U svom istraživačkom radu, Pearson se bavi dubokim pitanjima o tome što se dešava sa ljudskim bićem kada prelazi prag smrti, istražujući iskustva onih koji su bili suočeni sa neizlečivim bolestima, ali i onih koji su se vratili iz kliničke smrti, kao i onih koji su iz prve ruke doživjeli specifične fenomene povezane s procesom umiranja. Njen rad donosi uzbudljiv uvid u to kako ljudi doživljavaju svoje poslednje dane i trenutke, kao i u to kako se pripremaju za kraj svog života.
Za Patriciju Pearson, sve je počelo kada je u razmaku od samo 9 tjedana izgubila svoju sestru i oca, što ju je potaknulo da duboko istraži fenomen smrti i sve što dolazi uz to. Kroz ovo lično i emotivno iskustvo, odlučila je da se posveti istraživanju duhovnih i psiholoških procesa koji se dešavaju kod ljudi koji se približavaju smrti. Kroz svoja istraživanja, intervjuirala je brojne stručnjake i medicinsko osoblje koji su imali neposrednu kontakt s pacijentima u terminalnim fazama, ali i sa onima koji su imali bliske susrete sa smrću, pa čak i onima koji su doživjeli kliničku smrt i kasnije se „vratili“.
Jedan od najvažnijih uvida koje Pearson donosi u svojoj knjizi jest to da ljudi koji se približavaju smrti, posebno u poslednja 72 sata života, vrlo često počinju doživljavati iskustva i izražavati misli koje su simbolične za putovanje. U ovoj fazi, kada su fizički i mentalno pred kraj svog života, mnogi pacijenti koriste specifičnu terminologiju koja ukazuje na to da su u dubokom procesu pripreme za prelazak na „s onu stranu“. Zanimljivo je da terminologija koju koriste varira, ali svi ovi simboli, prema Pearsonu, mogu biti odraz unutrašnjeg procesa prihvatanja smrti i duhovne tranzicije.
Dok su se mnogi njeni ispitanici pripremali za svoju smrt, često su spominjali fraze poput: „Želim kući“, „Trebaju mi cipele za putovanje“ ili „Potrebne su mi avionske karte“, iako fizički nisu ni napustili svoje krevete. Pearson primećuje da, iako je njihov jezik metaforičan, ovi izrazi često odražavaju duboku emocionalnu i psihološku stvarnost: njihovo prepoznavanje da dolazi trenutak fizičkog završetka, ali da se istovremeno nalaze u procesu prelaska u drugi svijet.
Jedan od najdubljih i najdirljivijih trenutaka u knjizi je priča o njenoj sestri, koja je bolovala od raka dojke. U trenucima kada je bila na samrti, sestra je neprestano ponavljala: „Ne znam kako da odem“, što se može shvatiti kao izraz njenog unutrašnjeg nemira i nesigurnosti u vezi s prijelazom iz ovog života u onaj drugi. Takođe, spominjala je nešto neobično i simboličko — „nesretne stjuardese“, što je moglo biti povezano s njenim osećajem da je na ivici prelaska, ali nije još uvek znala kako da napusti ovaj svet.
- Medicinska sestra Maggie Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu negu u Virginiji, citira pacijenta s rakom gušterače koji je postavio pitanje koje Pearson navodi kao ilustraciju dubokih emotivnih i duhovnih dilema s kojima se suočavaju ljudi na samrti. Pacijent je pitao: „Hoću li biti sam? Da li ću biti u tišini?“ Ova pitanja oslikavaju duboku ljudsku potrebu za povezanošću i sigurnošću, čak i u poslednjim trenucima života. Često ljudi koji umiru traže neku vrstu „vodstva“ ili „pratnje“ koja će ih voditi u poslednjem trenutku, a u mnogim slučajevima medicinske sestre i volonteri koji rade sa terminalnim pacijentima primjećuju da pacijenti govore o svojim pokojnim voljenima, kao da ih oni već čekaju na drugoj strani.
U svojoj knjizi, Pearson naglašava da se mnogi ljudi suočavaju s vlastitim strahovima i sumnjama, ali također donosi i iskustva onih koji su imali “iskustvo na pragu smrti”, koji su se vratili iz kliničke smrti i ispričali o onome što su videli. Neka od tih iskustava uključuju osjećaj mira i osvetljene staze, susrete s voljenim osobama koje su preminule ili čak misteriozne figure koje vode osobe kroz tu „tamu“ prema svetlu.
Jedno od najvažnijih saznanja koje Pearson donosi u svom istraživanju jeste da ljudi, bez obzira na verovanja ili religijsku pripadnost, imaju tendenciju da doživljavaju slične simbole i pojave u poslednjim trenucima života. Bilo da su to metafore putovanja, susreti s voljenima, ili mirno prihvatanje smrti, iskustva su u suštini univerzalna. Pearson istražuje kako i zašto se to dešava i kako takva iskustva oblikuju naša verovanja o životu i smrti.
Za mnoge koji su se suočili sa smrću ili koji su prošli kroz proces gubitka voljene osobe, Pearsonovo istraživanje otvara vrata razumevanja da smrt možda nije kraj, već samo prelaz u drugo stanje, ili prelazak u neko novo postojanje. Priče ljudi koji su se “vratili iz mrtvih” ukazuju na postojanje iskustava koja nadmašuju ono što možemo logički objasniti, ali koja su duboko emocionalna, duhovna i, prema mnogima, neizbežna.
Kroz sve ove priče, Pearson nas podseća na to da smrt nije nešto o čemu bismo trebali samo razmišljati kao o kraju. Umesto toga, ona nas izaziva da razmislimo o tome što dolazi nakon nje, i kako, kao ljudi, možemo doći do tačke mira sa sopstvenim postojanjem i prelaskom.
