U trenucima kada ljudski život dotakne nepravdu i bol, prva misao često ide ka uzvraćanju istom mjerom. Ali iskustvo monaha sa Svete Gore – onih koji svakodnevicu grade na tišini, molitvi i samoprevazilaženju – podsjeća da osveta ne zacjeljuje ranu, nego je produbljuje. Više proćitajte u nastavku teksta…
Njihova poruka je jednostavna i prkosno teška: put ozdravljenja vodi kroz oprost. Ne kroz prešućivanje ili negiranje učinjene štete, već kroz svjesnu odluku da se srcu uskrati otrov mržnje i da se unutrašnja ravnoteža vrati korakom po korak, bez teatralnosti i bez odustajanja od vlastitog dostojanstva.
- U takvom pogledu na život, oprost nije slabost, niti amnestija za tuđe grijehe. Oprost je, prije svega, akt lične slobode. Onaj ko oprašta ne kaže „nema veze“, nego „neću dopustiti da me tuđa zloća pretvori u osobu kakvom ne želim postati“. U tome je srž duhovne zrelosti o kojoj govore atonski starci: zlo se ne pobjeđuje zlom, nego odlukom da ga ne hranimo vlastitim mislima, riječima i djelima. Čovjek koji nosi uvredu u srcu kao žeravicu u šaci najprije sagorijeva samog sebe; tek potom, možda, opeče nekog drugog. Oprost prekida taj lanac – ne briše sjećanje, ali skida teret koji pritišće dušu.
Naravno, takav stav ne traži slijepo izlaganje novim povredama. Naprotiv, monaška predanja jasno razlikuju oprost od naivnosti. U praksi to znači postavljanje zdravih granica: oprostiti – da; ponavljati obrazac – ne. Osoba koja je pretrpjela nepravdu ima pravo i obavezu da zaštiti sopstvenu sigurnost, da iz grube epizode izvuče pouku i da promijeni okolnosti koje su do povrede dovele. Oprost iznutra je blag, ali granice spolja ostaju čvrste. Tek s tom ravnotežom, duša se vraća miru.
- Monasi iz Hilandara ovakav put oslanjaju i na riječi iz Evanđelja: poziv da se ljube neprijatelji nije puki idealizam, nego duhovni lijek. Kada se za onoga ko je povrijedio uputi iskrena, nenametljiva molitva, događa se promjena koja prvenstveno preobražava onoga ko moli. Misli prestaju kružiti oko iste tačke; ogorčenost gubi ritam; u govor ulazi tišina. I nije to magija, nego disciplina: jezik se zadrži, disanje uspori, a srce lagano spušta sidro u dublje vode. Molitva, kako je opisuju atonski učitelji, nije bjeg od realnosti, već način da se realnost sagleda bez magle bijesa.
U tom smislu, opraštanje nije pasivnost. Naprotiv, to je najaktivniji čin kojim čovjek upravlja vlastitom unutrašnjom državom. Umjesto da se energija troši na maštanje o uzvratu, usmjerava se na izgradnju onoga što je slomljeno: povjerenje u sebe, poštovanje vlastitih granica, sposobnost da se kaže „ne“ bez krivnje. Ko oprosti, vraća fokus sa onoga ko je povrijedio na ono ko zacjeljuje. To je moćna izmjena perspektive: tijelo se umiruje, misao se raščišćava, a život ponovno dobija širinu izbora.
- Na kraju, poruka sa Atosa je trezvena i snažna: zlo neće nestati iz svijeta, ali može prestati da vlada jednim srcem. Čovjek nema moć da prepravi tuđe namjere, ali ima moć da upravlja sobom. Kada se, umjesto osvete, izabere molitva; kada se, umjesto ogovaranja, izabere tišina; kada se, umjesto prezira, izabere dostojanstvena granica – tada se pronalazi put natrag ka sreći. Ne savršenoj, ne bez rana, ali istinskoj: onoj u kojoj srce diše slobodnije jer je naučilo da pusti ono što ga je držalo prikovanim za bol.
