U današnjem članku vam donosimo priču žene kojoj su vi okrenuli leđa iz razloga šta će reći neko drugi.Umjesto podrške doživila je razočarenje,ali nije odustala bez obzira na okolinu.Jedna jako inspirativna priča u nastavku…
Ljubav u poznim godinama u našem društvu još uvijek je tabu tema. Ako se uz to desi sa nekim ko nije iste veroispovijesti, to često izaziva još veće osude i skandale. Ipak, priča gospođe Anike pokazuje da onaj ko vjeruje u ljubav može pronaći sreću čak i kada mu se činilo da je život izgubio boje. Ona poručuje: „Možda baš danas neko treba da čuje moju priču i usudi se na novi početak.“
„Anka, šta radiš? Opet sjediš sama na toj klupi kao duh!“, povikala je moja komšinica Marija dok je prolazila pored mene noseći pune kese iz prodavnice. Pogledala sam je preko naočara i samo slegnula ramenima. Nije znala da je ta klupa jedino mjesto gdje sam se osjećala da još pripadam ovom svijetu. Moja djeca su daleko, unuci se javljaju samo kad im zatreba novac, a stan mi je postao prevelik i hladan otkako je moj Ivo umro.
Nisam više očekivala ništa od života. Bila sam iscrpljena od praznih razgovora, tuđih pogleda punih sažaljenja i tišine koja me je svake večeri gušila. Ponekad bih zavidjela onima koji su pričali o „drugoj mladosti“, ali sam to smatrala bajkama za one koji se boje samoće.
- Tog dana, dok sam posmatrala golubove kako kljucaju mrvice hljeba, jedan stariji gospodin sjeo je pored mene. Imao je kapu na glavi i pogled koji je otkrivao da je mnogo toga preživio. „Dobar dan, gospođo. Smijem li da sjednem?“, upitao je tiho. Klimnula sam glavom, ne želeći razgovor. Ali nije odustajao.
„Ja sam Izet. Prvi put vas vidim ovdje, a dolazim skoro svakog dana“, rekao je.
„Anka“, odgovorila sam kratko, ne skidajući pogled sa golubova.
„Znaš, moja pokojna žena uvijek je govorila da su golubovi simbol vjernosti. Možda ih zato i gledam svaki dan – podsjećaju me na nju“, izgovorio je s blagim uzdahom.
Te riječi su me pogodile pravo u srce. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da neko razumije moju tugu. Počeli smo razgovarati – prvo o vremenu, onda o djeci, o Sarajevu iz kojeg je on bio prije rata.
Narednih sedmica naši susreti postali su svakodnevica. Smijali smo se sitnicama, dijelili uspomene i tuge. Jednog dana pitao me: „Anka, hoćeš li na kafu sa mnom?“ Srce mi je preskočilo. Nisam pila kafu sa muškarcem otkako je Ivo preminuo prije deset godina.
Pristala sam. Sjeli smo u mali kafić na uglu, gdje su nas svi posmatrali kao rijetkost. Konobarica nam je namignula: „Eto, ima nade i za nas starije!“ Obješenih osmijeha, smijali smo se kao djeca.
- Ali sreća nije prošla bez prepreka. Moja kćerka Jelena došla je iz Njemačke i zatekla nas na balkonu kako pijemo kafu. „Mama, ko je ovaj čovjek? Šta će ljudi reći? Sad ćeš praviti skandale po selu!“, grmjela je.
Izetov sin Emir bio je još oštriji: „Babo, šta će reći porodica u Sarajevu? Našao si neku ženu? Sramota!“
Osjećala sam se kao djevojčica kojoj roditelji brane ljubav zbog prezimena ili vjere. Ali ovaj put nisam htjela odustati. Pogledala sam Jelenu pravo u oči: „Cijeli život sam živjela za tebe. Sada želim živjeti za sebe. Ako ti smeta što sam srećna, to je tvoj problem, ne moj.“
- Napetost je trajala danima. Jelena nije razgovarala sa mnom, a Izet je bio potišten zbog sina. Ipak, svakog dana donosio mi je ružu iz parka i šaptao: „Anka, ljubav ne poznaje godine ni granice.“
Jednog dana stigla mi je poruka od unuke Tine: „Bako, čula sam za Izeta. Samo želim da ti kažem – podržavam te. Svi zaslužuju sreću.“ Plakala sam satima od olakšanja i radosti.
Izet i ja odlučili smo da odemo na more. Prvi put poslije toliko godina osjetila sam miris soli i zvuk talasa bez tuge u grudima. Držali smo se za ruke dok su nas ljudi gledali sa osmijehom ili čuđenjem.
Po povratku, Jelena me je dočekala na vratima: „Mama… možda sam bila prestroga. Samo… bojim se da ćeš opet patiti.“ Zagrlila sam je i tiho rekla: „Ne boj se. Naučila sam da nikada nije kasno za sreću.“
Sada sjedim na istoj klupi, gledam golubove i zahvalna sam što nisam odustala od sebe onda kada su svi drugi mislili da trebam samo čekati kraj.
