Kad su moj brat i snaha tragično izgubili život u saobraćajnoj nesreći, njihova djeca su ostala bez roditelja. Njihov sin je imao samo tri godine, a kćerka nepunih godinu dana. U to vrijeme, moja kćerkica je imala osam mjeseci, a moja supruga je bila trudna sa našim sinom. Ta situacija bila je izuzetno teška, jer se odjednom našla cijela porodica u stanju šoka i neizvjesnosti, sa malom djecom koja su trebala sigurnost i ljubav.
- U momentu kad se tragedija dogodila, očekivao sam da će se članovi porodice spontano uključiti i ponuditi pomoć. Međutim, snahini braća i sestre, kao i naš brat i sestra, nisu se ni jednom izrazili spremni da uzmu odgovornost za unuke. Štaviše, jedna od snahinih sestara izgovorila je riječima koje nikada neću zaboraviti da bi najlakše rješenje bilo da djeca završe u domu, a ostatak porodice se složio s tim prijedlogom. Osjećaj koji sam tada imao bio je mješavina tuge, iznenađenja i ogorčenosti. Skoro cijelo vrijeme sam šutio, promatrajući kako se ljudi oko mene odnose prema najslabijima među nama.
U jednom trenutku sam shvatio da čekanje neće promijeniti ništa, pa sam ustao i, držeći bratanca za ruku, rekao mu: “Dođi, ja ću brinuti o tebi. Kako bude mojim djeci, biće i vama.” Ta rečenica nije bila samo obećanje djetetu, već i sebi, kao potvrda da u toj krizi neću dopustiti da maloljetnici osjete hladnoću svijeta. Znao sam da, bez obzira na odluke drugih, moja porodica neće okrenuti leđa ovim mališanima.
Ženi sam tiho rekao: “Uzmi tu malu i idi kući.” Odlučili smo da ih zbrinemo sami, iako su većina članova porodice bila nezainteresovana za bilo kakvu vrstu pomoći. Nikada nisu pokazali inicijativu ni davali nešto za djecu, a opet su se ljutili kad su djeca, već odrasla, uzela nasljedstvo svoje majke. Tada nisam htio miješati se u njihove odluke, jer sam smatrao da je najvažnije da djeca budu sigurna i voljena, a ne da se rješavaju formalnosti i sukobi oko imovine.
Bilo mi je jasno da bih ja mogao sam izdržavati djecu, i da je bilo ko drugi voljan, rado bih podijelio tu odgovornost. Ipak, ogorčenje je bilo prisutno jer su svi oko nas, uključujući braću, sestre i snahine članove porodice, radije predlagali dom nego da pruže djeci dom i porodičnu toplinu koju su toliko trebala. U tim trenucima, osjećao sam se usamljeno, ali istovremeno odlučno: morao sam biti stub za ove male ljude koji su ostali bez svojih roditelja.
- Vremenom, kako su djeca rasla, shvatio sam da su svi naši napori bili vrijedni. Bez obzira na nedostatak podrške šire porodice, djeca su uspjela i razvila se u uspješne i sretne mlade osobe. Naša kuća, puna ljubavi i pažnje, postala je njihov dom, a naša porodica mjesto gdje su mogli osjećati sigurnost i pripadnost. Ova situacija naučila nas je koliko je važno biti odgovoran, i da prava ljubav ne traži priznanje ni zahvalnost, već samo predanost i prisutnost u životu onih koji nas trebaju.
Ponos koji osjećam prema djeci, kako bratovoj, tako i svojoj, ne može se mjeriti ni sa čim. Ne radi se samo o uspjehu ili nasljedstvu, već o činjenici da su kroz sve teškoće stekli sigurnost, ljubav i stabilnost koje su im bile potrebne. Ova iskustva ostavila su trajni pečat u mom životu, podsjećajući me da, čak i kad ljudi oko nas nisu spremni da pomognu, možemo sami biti snaga koja pruža ljubav i zaštitu onima kojima je najpotrebnija.
Sve što sam želio bilo je da djeca imaju sretnu i stabilnu budućnost, bez osjećaja napuštenosti ili odbacivanja. Uspjeli smo, i to je ono što mi daje snagu i ispunjava srce. Moja odluka da preuzmem odgovornost, iako u početku činila se gotovo nemogućom, dokazala je da ljubav i posvećenost mogu prevazići čak i najteže životne situacije. Na kraju, nisam žalio ni za čim, jer su djeca odrasla sa osjećajem da pripadaju nečemu većem od materijalnog – pripadnosti, ljubavi i porodičnom zagrljaju koji nikada nije izostao.
Hvala Bogu, djeca su u životu uspjela i bez podrške šire porodice. Moj ponos prema njima i našoj odluci da ih odgojimo ostaje neizbrisiv, jer smo pokazali da prava porodica nije samo krv, već ljubav, briga i odgovornost koju odlučimo preuzeti u trenucima kada je to najpotrebnije
