Kad sam imala deset godina, jutra su bila tiha ceremonija između mene i majke. Dok sam sjedila na drvenom stolcu, ona bi polako i pažljivo plela moju kosu. Njezine ruke su bile precizne, ali nježne, kao da svaka pletenica nosi priču koju nisam mogla razumjeti. Ipak, nešto je bilo posebno – te složene pletenice nastajale su samo kad je tata bio u kući. Kada bi otišao, samo bi me pogladila po glavi i rekla: “Danas možeš oprati kosu i pustiti da se regenerira.” Pitajući se zašto, naučila sam jedno – ponekad tihi osmijeh sadrži odgovor koji riječi ne mogu objasniti.
- Mama bi se tada nasmiješila, tihim osmijehom koji je nosio tihu mudrost i snagu, i rekla: “Ovako je učinkovitije.” Tad nisam razumjela, ali sam naučila strpljenje. Godine su prolazile, ja sam odrastala, a mama je ostajala temelj našeg doma – nevidljiv, ali snažan stup podrške. Kada je 1998. godine preminula, svijet se činilo da se urušio. Tek tada sam iz usta oca saznao priču koju je čuvao desetljećima. Imao je opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) i svaki aspekt njegovog života bio je strukturiran pravilima. Stolovi, kuća, pa čak i izgled žene i djece – sve je moralo slijediti njegov red.
Shvatila sam tek poslije: mama je plela moju kosu kako bi zadovoljila očev strogi sustav pravila, ali kada bi otišao, dopuštala je sebi i meni da dišemo slobodnije. Kuća je tada imala drugačiji miris, miris oslobođen tereta. Njezine pletenice nisu bile samo frizura – bile su način da zaštiti moje djetinjstvo od svijeta koji bi mogao biti previše strog, previše zahtjevan.
Tata je desetljećima išao na terapije, što mu je donekle olakšavalo život, ali poremećaj ga nikada nije potpuno napustio. Mama je bila njegov oslonac, ali meni je dala dar: djetinjstvo koje nije opterećeno njegovim pravilima. Njene riječi, kratke i jednostavne, bile su most između sigurnosti i ljubavi. Njene ruke plele su zid koji me štitio, a tih osmijeh bio je siguran znak da nisam sama.
- Danas, kad se sjetim tih jutara, ne mislim samo na pletenice. Vidim simbol skrivenog otpora, simbol ljubavi i odanosti. Mama je gradila tihi zid između mene i svijeta, pokazujući da hrabrost ne mora uvijek biti glasna. Katkad je najveća snaga u šutnji – u sposobnosti da podneseš teret kako bi drugi mogli disati lakše. Njena tišina bila je štit, a pletenice znak pažnje i zaštite.
Tek kad sam odrasla i kad je istina izašla na vidjelo, shvatila sam koliko je nesebično postupala. Svaka pletenica bila je izraz njezine ljubavi i brige. Svaki tihi osmijeh bio je znak da me štiti od svijeta koji ne razumije uvijek osjećaje i teret. Njezina snaga nije bila u riječima, nego u djelima – u svakom jutarnjem ritualu, u svakoj sitnoj brizi koju je poduzela za mene.
- Mama mi je dala slobodu kroz tišinu i pažnju. Njezine pletenice nisu bile samo ukras kose – bile su simbol ljubavi, hrabrosti i odanosti. Iako je više nema, njena prisutnost ostaje u svakoj uspomeni, u svakom osmijehu i svakom trenutku kada se osjećam sigurnom. Svaka pletenica bila je lekcija: hrabrost se ne mjeri riječima, već sposobnošću da nosimo teret i olakšamo život drugima.
Danas osjećam zahvalnost za svaki dodir, svaki tihi osmijeh i svaku pletenicu koja je oblikovala moj svijet. Mama je kroz male rituale i tihe geste prenijela najveću pouku života – ljubav nije uvijek glasna, ali je uvijek moćna. Njena tišina bila je moj sklad, a njena snaga moj štiti.
