U svakoj porodici postoji ona jedna priča koja se prepričava s osmijehom, ali iza tog osmijeha stoje lekcije.Ova priča iako naizgled šaljiva, nosi mnogo više od smijeha. To je životna lekcija
E, znaš kako kažu – đe svekrva udari, tu ni snaja ne niče.
Od davnina su porodične zavrzlame bile nepresušna inspiracija za priče koje se prepričavaju uz kafu, uz večeru, pa čak i na slavama, nekad sa osmijehom, nekad sa uzdahom, a najčešće – s onim poluironičnim klimoglavom koji znači: „Znam, prošla sam i ja to.“ Ima tih priča koje nijesu ni crno-bijele, ni sasvim vesele, ni posve tužne – one su jednostavno takve kakav i život zna da bude: zamršen, neočekivan, pun kontrasta, i baš zbog toga – istinit do bola.
- E pa, ovo je upravo jedna od tih priča. Jedna što vas natjera da se nasmijete, ali i da malo zastanete i zamislite se. Priča o tome kako je jedna svekrva – bez povišenog tona, bez teških riječi, bez vike i dreke – odlučila da svoju buduću snaju nauči pameti. I to na način koji bi i najtvrdoglavijeg natjerao da makar na trenutak – proguta knedlu.
Jedna žena, danas već u poznim pedesetim, otkrila je zgodu iz svog doma, anegdotu koja je, kako kaže, “više bila škola života nego porodična drama”. Njen sin, tada dvadesetsedmogodišnjak – student završne godine koji je, uz to, radio kako bi samostalno finansirao studije – odlučio je da zakorači u svijet odraslih. Iznajmio je stan zajedno sa svojom djevojkom, željan slobode, privatnosti i nezavisnosti. Majka je, naravno, bila skeptična. Nije bila protiv, ali ni sasvim spokojna. Kako i bi – majčinski instinkt uvijek ima rezervu. Ipak, rekla je sebi: „Nije više dijete. Mora da nauči sam.“
Međutim, život je ubrzo pokazao da snovi o slobodi ne plaćaju račune niti polažu ispite. Počeli su da pristižu loši rezultati – jedan ispit pa drugi, a posao je sve više iscrpljivao sina. Nije stizao ni da spava, a kamoli da uči. Tada su majka i otac odlučili da pruže ruku pomoći. U dogovoru, pozvali su sina i njegovu djevojku da se presele nazad kod njih, u porodičnu kuću. Motiv – da se sin rastereti, da manje radi, više uči, i da sve bude lakše pod krovom gdje računi već stižu na tuđu adresu.
Mladi par je pristao. Sin se vratio u svoju sobu iz djetinjstva, a majka – prvi put – imala je priliku da bolje upozna djevojku svog sina. Na prvi pogled, djelovala je povučeno, skromno, tiho. Ali, kao i sve maske koje padnu kad se zatvore vrata doma – prava slika nije se dugo krila.
- Djevojka je ubrzo priznala da je ostala bez posla – zbog čestih kašnjenja. „Ne mogu da ustanem rano, imam problem sa tim,“ rekla je bez imalo stida. Svekrva je, pokušavajući da bude taktična, primijetila još nešto – danima bi djevojka sjedjela ispred kompjutera, igrala igrice, nije učestvovala u kućnim poslovima, niti doprinosila uopšte – ni finansijski, ni fizički, ni emotivno.
Ubrzo, svekrva više nije mogla da ćuti. S mučninom u stomaku, obratila se suprugu:
„Znaš li ti da sam ja prvi put u životu srela parazita? I to baš meni da zapadne – da mi snaha bude takva.“
Pokušala je da razgovara sa sinom, da mu objasni, da mu otvori oči. Ali naišla je na zid. On je samo slegnuo ramenima:
„Ti si htjela da dođemo da živimo kod vas, pa evo nas.“
Suprug je predložio da se razgovara direktno sa djevojkom. Da se možda pokuša pronaći zajednički jezik, bez optužbi, bez napetosti. I tako je bilo. Ali, svaki pokušaj komunikacije završavao je istim odgovorima:
– „Hoćeš da mi pomogneš oko ručka?“
– „Nisam planirala da kuvam danas.“
– „Ajde da odemo zajedno po namirnice?“
– „Nisam planirala da izlazim.“
– „Možeš li bar da operemo sudove zajedno?“
– „Nisam planirala ništa danas.“
Ništa. Niti volje, niti inicijative, niti stida. Samo beskrajna letargija i očekivanje da drugi brinu, kuvaju, čiste, rade, planiraju, misle i žive – umjesto nje. Svekrva je bivala sve očajnija. U njenom svijetu, ovo ponašanje bilo je nepojmljivo. Sa osamnaest je radila, šila, čistila, gradila dom iz temelja. Ova besposlenost, ova hladna nezainteresovanost, bila joj je ravna uvredi.
I onda – došla je ideja. Jedna rečenica. Jedan potez.
Jednog dana, pošla je na poštu da plati mjesečne račune – struju, vodu, telefon. Stigla je do stavke za internet – i jednostavno je preskočila. Nije platila.
Kad se vratila kući, nije prošlo dugo – djevojka izlazi iz sobe, zbunjena, gotovo panična:
„Zašto nemamo internet?“
Svekrva joj mirno, gotovo nevino odgovara:
„Ne planiram više da plaćam internet.“
To je bilo to. Rečenica – ista ona koju je djevojka uporno koristila – sada joj je vraćena. Bez podignutog tona, bez svađe. Samo precizno, odlučno, u pravo vrijeme. I pogodila je – ravno u centar.
Nakon par dana, mladi par se spakovao. Preselili su se kod njenih roditelja, gdje je internet bio plaćen, a standardi očigledno – mnogo niži. Tamo su odnijeli svoje konzole, rutine, pasivnost. A majka? Kaže da ih viđa povremeno, za praznike, ili nedjeljom na ručku.
I sada, kad god od muža zatraži nešto, a on – u šali – odgovori:
„Nisam planirao da izbacim smeće!“
Ona mu se nasmije i odvrati:
„E pa ni ja ne planiram da ti kuvam večeru!“
Ova priča – iako na prvi pogled šaljiva – nosi važnu poruku. Nisu sve životne lekcije vika, ni grdnja, ni kazna. Nekad je dovoljna jedna rečenica. Tiha, odmjerena, ali tačna kao strijela. Nekad su najjače poruke upravo one izgovorene bez tenzije, ali sa jasnom porukom.
Kao što kaže narod:
„Ako nećeš milom – naučićeš bez vike. Ali sa stilom.“
