U današnjem članku vam pišemo na temu borbe jedne porodice koja je iz tame uspjela izvući najveće svjetlo. Pričamo o snazi majke, o hrabrosti djece rođene prerano, ali i o čudima koja se rađaju onda kada sve izgleda izgubljeno.
Petar Todorović danas je živahan sedmogodišnjak, dječak koji trči, smije se i osvaja svaki dan kao mali pobjednik. A njegovi roditelji svake godine obilježavaju 22. oktobar kao datum koji je promijenio sve — dan kad je započela njihova borba za život najkrhkijeg člana porodice. Rođen je sa svega nešto više od kilograma, mališan koji je u svijet stigao prerano, ali s nevjerovatnom snagom da ostane.
Njegova majka, Mirjana Lazić Todorović, danas gleda svoju trojicu djece kako odrastaju zdravo i veselo, ali put do tog trenutka bio je sve osim lak. U razgovoru je ispričala kako je trudnoća od samog početka nosila rizike. Do tridesete nedjelje sve je teklo kako treba, ali onda su iznenadne kontrakcije potpuno preokrenule situaciju. Hitno je primljena u UKC Banja Luka, gdje je naredne dane provela pod strogim nadzorom, boreći se da trudnoća potraje što duže.
- S obzirom na to da su joj trojke začete vantjelesnom oplodnjom, ljekari su je pripremali na mogućnost prijevremenog porođaja. Upravo ono čega se najviše plašila dogodilo se 22. oktobra 2018. godine — jedna beba je naglo oslabila i doktori su morali odmah reagovati. U samo nekoliko minuta na svijet su stigla njena tri mala borca: Ana, nešto više od dva kilograma, zatim Đorđe, malo lakši, i na kraju Petar, najmanji od svih, težak tek jedan kilogram i trideset grama. I tu je počela priča koja će kasnije postati dokaz o tome koliko život može biti uporan.
Sve troje su prvih dana bili u inkubatoru, ali Ana i Đorđe vrlo brzo su pokazali stabilnost i prebačeni na poluintenzivnu njegu. Petar, međutim, nije imao taj privilegovan početak. Njegov mali organizam borio se sa nizom komplikacija — infekcijama, slabom krvnom slikom i krvarenjem na mozgu. Iako je sve izgledalo opasno, Mirjana je u sebi nosila osjećaj da će njen sin uspjeti. Taj unutrašnji glas držao ju je budnom, hrabrom i prisutnom, čak i kad se činilo da sve visi o niti.
Petrove dijagnoze smjenjivale su se iz dana u dan, a majka je opisala kako je svaki odlazak na odjeljenje bio nova borba — strah da će zateći prazno mjesto u inkubatoru, šapat među roditeljima, kretanje ljekara koje je moglo značiti i dobre i loše vijesti. Trideset transfuzija, trideset puta borba za život — svaki put nova prilika i nova strepnja. Noći bez sna, suze koje se jednostavno ne mogu zaustaviti i srce koje se steže kada vidiš svoje dijete priključeno na toliko aparata.
- Ipak, u svemu tome, Mirjana kaže da je jedan majušni prstić bio njihov znak. Taj mali pokret, jedva vidljiv, bio je kao poruka da Petar neće odustati. „Kao da je tim prstićem ispisivao novu čaroliju”, rekla je. Taj osjećaj nosio ju je kroz dane koji su se činili beskrajno dugi.
Dana 12. decembra došao je trenutak odlaska kući. Ana i Đorđe bili su spremni, ali Petar je morao ostati još dugo. To je bio trenutak koji majka nikada neće zaboraviti. Otići kući bez jednog djeteta, iako zna da ostaje u sigurnim rukama, bilo je nešto što je srce jedva izdržalo. Krik koji joj je izletio duboko je odjeknuo hodnikom bolnice. Majka može razumjeti procedure, ali ne može lako prihvatiti da jedan dio nje ostaje iza vrata intenzivne njege.
Petar je na kraju bolnicu napustio 27. decembra. Tada je već imao dva mjeseca borbe iza sebe. Slijedile su redovne kontrole, terapije i nadzor, ali uz trud njegove porodice i napredak koji je uporno pokazivao, svaka prepreka postala je samo još jedna pobjeda. Prohodao je nešto kasnije, sa osamnaest mjeseci, ali danas se to ni ne primijeti. On je nemirko, dječak koji stalno nasmijava brata i sestru i koji prkosi svemu što je nekada izgledalo kobno.
- Mirjana poručuje roditeljima koji prolaze kroz slične trenutke da se nada ne smije gasiti. Njihove male mrvice, kako kaže, često pokažu snagu veću od odraslih. Ona danas zna koliko je hrabrosti stalo u to malo tijelo. Zato vjeruje da nijedan roditelj ne smije prestati vjerovati.
Sedam godina kasnije, skupila je snagu da ponovo ode na odjeljenje gdje se sve dešavalo. Čim je zakoračila, oči su joj se napunile suzama. Na zidu je i dalje bila ispisana rečenica koja ju je nosila kroz najteže dane: „Da li znaš da osmijehom tvojim nada putuje mojim tijelom?“ Na to mjesto došla je kao druga žena — ne ona slomljena od straha, nego majka koja je doživjela čudo.
Danas njene trojke hodaju u školu, nose torbe veće od njih i smiju se kao da nikada nisu prošli ništa teško. Petar je najživlji, najbučniji i najotporniji. Ponekad ga ukori kada pretjera, ali onda se sjeti svega i samo zahvali Bogu na tome što mu je podario život. Njegovo ime znači stijena — i on je baš to. Stijena koja je pobijedila nemoguće.
Zato Mirjana na kraju poručuje svim majkama koje drže svoje mrvice u inkubatorima da vjera nije luksuz nego potreba. Svjetlost možda djeluje daleko, ali ona dolazi. Čuda se ne događaju uvijek glasno — ponekad nose težinu od samo jedan kilogram i trideset grama
