Juče sam, kako to obično biva, otišla u jedno manje naseljeno mjesto kod frizera. To je bilo mjesto koje nisam posjećivala prečesto, jer je smješteno na periferiji, ali mi je trebalo samo da se opustim i sredim kosu. Nakon što sam završila, bilo je oko 8 sati uveče, već je polako padao mrak, a ja sam se pripremala da krenem kući. Umorna od dana, ali i sretna jer sam bila zadovoljna rezultatom, zaputih se prema svom stanu. No, dok sam vozila, nešto je počelo da me budi iz tih misli.
Naime, primijetila sam da je neko vozilo počelo da ide iza mene. I to ne bilo kako – vozilo je bilo poprilično blizu i pratilo me polako već nekoliko minuta. U početku sam pomislila da je možda slučajnost, ali je osjećaj nelagode počeo da raste. Moje srce je počelo brže da kuca, a ja sam, možda iz pretjerane opreznosti, ubrzala. No, iznenađujuće, automobil iza mene ubrzao je i on. Taj osjećaj panike je samo rastao. Moja mašta je počela da slika sve moguće scenarije i nije bilo dobro. Krenula sam u lijevo, pokušavajući da ga zbunim, da ga izgubim, ali automobil je i dalje bio tu, iza mene.
Zato sam, pomalo uspaničena, donijela brzu odluku. Sjetila sam se da moj bivši momak, s kojim sam ostala u vrlo dobrim odnosima, živi u ulici pored, u kojoj je sve bilo mirno i sigurno. Ni sekunde nisam oklijevala – odlučila sam se okrenuti i odmah krenuti prema njegovoj kući, nadajući se da će tamo biti sigurno. Vozila sam brzo, osjećajući kako srce ubrzano kuca, a onaj automobil je i dalje bio za mnom. Bio je to trenutak kada je svaka sekunda bila važna.
Kada sam napokon ušla u dvorište njegove kuće, osjetila sam olakšanje. Tada mi je prošlo kroz glavu da je to bio najsigurniji trenutak tog dana. Na moju sreću, bio je tu. Objavila sam mu situaciju i ispričala sve što se desilo, a on je odmah reagirao – bez razmišljanja, krenuo je sa mnom prema mojoj kući, kao zaštita, kao pravi prijatelj. Nikada nisam bila toliko zahvalna na njegovoj prisutnosti. Najvažnije je bilo da me on iznova smirio i da je vožnja prema kući prošla bez ikakvih problema.
Čim smo stigli do mog stana i osigurali da sam bezbedna, odlučila sam pozati svog dečka i ispričati mu sve. Mislim da nisam ni slutila kako će reagirati, ali reakcija koju sam dobila bila je nešto što nisam mogla da predvidim. Umesto da bude zahvalan što sam bila sigurna, on se izderao na mene. Zbunila sam se do kraja. Rekao mi je nešto poput: “Bolje da su te oteli nego da ti je bivši pomogao!” Nisam mogla da vjerujem vlastitim ušima. Zabrinuta, šokirana i potpuno iznervirana, nisam znala što da kažem. To je za mene bilo previše. Da mu nije smetao moj bivši, mogla bih da razumijem, ali ovo je bilo nešto što me potpuno zgrozilo.
Sada ozbiljno razmišljam da raskinem. Ovakav odgovor, ovakav način ponašanja i povređivanje u trenutku kada sam stvarno trebala podršku, natjerao me da preispitam cijelu situaciju. Da li je moguće da u takvim trenucima, kada je život u pitanju, osoba s kojom sam u vezi nije sposobna da pokaže suosjećanje i razumijevanje? Da li je normalno da se uopšte ovako reaguje, umjesto da se samo obradujemo što sam dobro prošla? Moje misli su sada ispunjene sumnjama, a ovo iskustvo mi je otvorilo oči na mnoge stvari u našem odnosu.
