U današnjem članku vam pišemo na temu jedne velike ljubavi i jednog još većeg života. Ovo je priča o čovjeku čija sudbina nije bila laka, ali je bila duboko ljudska i snažna.
Stevo Žigon ostavio je neizbrisiv trag u jugoslovenskoj kinematografiji, ali iza moćnih uloga koje je igrao krila se životna priča satkana od bola, hrabrosti, tajni i ogromne ljubavi. Javnost ga pamti kao legendarnog glumca, ali oni koji su ga istinski poznavali znali su da je njegova unutrašnja drama bila jednako snažna kao i sve što je ikada odigrao pred kamerama.
Njegov život nije bio zaštićen od patnje, ali je bio obasjan nečim rijetkim – odanom i postojanom ljubavlju.
Rođen u Ljubljani 1926. godine, Stevo je već kao dječak osjetio težinu istorije. Rat mu je ukrao djetinjstvo i bacio ga u surovost svijeta mnogo prije nego što je bio spreman. Kao maloljetnik učestvovao je u otporu, da bi 1942. godine bio uhapšen od strane italijanske vojske. Samo zbog godina izbjegao je streljanje, ali je zato zatvoren i potom deportovan u zloglasni koncentracioni logor Dahau. Tamo je prošao kroz nezamislivu patnju, glad, strah i poniženje. Ipak, čak i u tom mraku, sudbina mu je ostavila jedan alat za budućnost – naučio je njemački jezik, koji će kasnije koristiti u glumačkim ulogama.
- Poslije rata, izranjavan, ali nepokoren, Stevo odlučuje da svoj život okrene umjetnosti. Završava studije glume u Ljubljani i vrlo brzo postaje jedno od najsnažnijih glumačkih imena tog vremena. Publika ga pamti po ulogama snažnih karaktera, naročito u serijama „Otpisani“ i „Povratak otpisanih“, gdje je ostavio pečat koji se i danas pamti. Ipak, iza reflektora, njegova najveća životna uloga bila je ona koju je živio – supruga, oca i čovjeka koji je nosio teške uspomene.
Najljepše poglavlje njegovog života započinje upoznavanjem sa Jelena Žigon. Upoznali su se dok je ona bila njegova studentkinja, mlada, talentovana i očaravajuća. Između njih se rodila ljubav koja je, uprkos razlikama i okolnostima, rasla tiho, ali sigurno. Njihov odnos od samog početka nije bio jednostavan, ali je bio snažan. Jelena nije bila samo njegova supruga – bila mu je oslonac, prijatelj i najveća inspiracija.
Vjenčali su se 1958. godine, a njihov brak postao je simbol stabilnosti i međusobnog poštovanja. Stevo je o Jeleni govorio s posebnom nježnošću, često ističući da je ona stub njegovog života. Iz njihove ljubavi rođeno je dvoje djece – sin Nikola i kćerka Ivana. Njihov dom bio je ispunjen umjetnošću, razgovorima, smijehom, ali i sjenkama prošlosti koje Stevo nikada nije u potpunosti mogao da izbriše.
- Ipak, iza mirne porodične slike krila se tajna koju je nosio do kraja života. Iz kratke romanse prije braka dobio je sina Vida. Znao je za njegovo postojanje, ali nikada nije smogao snage da ga potraži. Vid je za svog oca saznao tek kao tinejdžer, ali je trebao još godinama da se ohrabri na susret. Kada su se konačno upoznali, susret je bio tih, emotivan i duboko ljudski. U tom trenutku Stevo je, po prvi put, osjetio olakšanje koje dolazi tek nakon istine.
Ono što ovu priču čini još težom jeste činjenica da Stevo ovu istinu nikada nije otkrio Jeleni. Taj teret ponio je sa sobom do kraja, čuvajući suprugu od bola, ali i sebe od vlastitog straha. Njegovi posljednji trenuci sa Jelenom bili su ispunjeni neobičnim mirom. Te večeri ona mu je pjevala, a dok mu je držala ruku, osjetila je kako hladnoća polako nestaje. U tom tihom trenutku, Stevo je napustio ovaj svijet.
Nakon njegove smrti 2005. godine, Jelena je nastavila da živi sa uspomenama koje nikada nije pokušala da izbriše. U svojim sjećanjima govorila je o njemu s ljubavlju, ponosom i tugom, svjesna da je njihov zajednički život bio poseban, i sa svim svojim svjetlima i sjenkama. Njihova ljubav nosila je tragove i sreće i bola, ali je upravo zato bila stvarna.
Priča o Stevu i Jeleni nije bajka bez pukotina. U njoj ima tajni, propuštenih prilika, oprosta i tišina koje govore više od riječi. Ali upravo takve priče ostaju najduže u sjećanju. Njegov život pokazuje kako čovjek može preživjeti pakao, pronaći ljubav, sakriti slabosti i na kraju otići tiho, ostavljajući iza sebe neizbrisiv trag.
Stevo Žigon nije bio samo glumac – bio je čovjek čije su rane oblikovale njegovu snagu, a ljubav mu dala smisao. Njegova priča i danas živi kroz uloge, sjećanja, ali najviše kroz duboku emociju koju budi kod onih koji je saznaju. Jer neke sudbine, ma koliko bile skrivene i slojevite, nikada ne prestaju da govore
