Beba koja mi je bila dodeljena da je držim u rukama, sa svim svojim nevinošću i prelepim izgledom, nosila je u sebi mnogo više nego što sam mogla da razumem u tom trenutku.Priča koja dira svako srce,pročitajte u nastavku…
Jedne noći sanjala sam nešto što mi je u tom trenutku delovalo kao običan san, ali kasnije je postalo mnogo više od toga. U tom snu, dali su mi bebu da držim. Bila je prelepa, sa nežnim crticama koje su je činile posebnom, ali ono što me iznenadilo jeste to što je ličila na moju sestru. Iako je bila moja, nekako mi nije delovala potpuno stvarno. Osećala sam se čudno, ali istovremeno je u tom snu sve bilo mirno, kao da je to nešto što se jednostavno mora desiti.
- Kada sam se probudila, san je bio i dalje prisutan, ali nešto dublje u meni me je pogađalo. Nisam mogla da prestanem plakati, suze su samo tekle, kao da je nešto u mom srcu bilo dirnuto. Tih prvih nekoliko sati nakon što sam se probudila, jednostavno nisam mogla da se smirim. Bilo je to toliko snažno i neobjašnjivo. Razmišljala sam o bebi, o toj nevinoj duši, i osećala duboku tugu, mada nisam imala nijednu racionalnu osnovu za to. Možda su to bile samo emocije koje je izazvao san, ali one su bile toliko stvarne.
Nekoliko meseci kasnije, sanjała sam slične snove. Bebe su bile iste, ali s vremenom sam postala sigurna u to da se zove Marija. Svi snovi su se vrteli oko nje, i u svakom je imala iste crte lica, iste oči, i neki miran, gotovo svetao izraz lica. Kad sam ih ispričala roditeljima, činilo mi se da nisam pričala ništa posebno. Pokušala sam to učiniti kroz šalu, verujući da će se nasmejati. Međutim, njihova reakcija nije bila ni nalik onoj koju sam očekivala. Umesto smeha, njihova lica su postala ozbiljna, gotovo zabrinuta, a u njihovim očima sam primetila nešto što nisam mogla da objasnim.
Nekoliko sati kasnije, rekli su mi nešto što me ostavilo bez reči. Ispričali su mi da pre nego što sam se rodila, imali su bebu koja je preminula neposredno nakon rođenja. Ta beba je bila njihova ćerka, koju su nazvali Marija. Kada su čuli da sam sanjala bebu sa tim imenom, izgledali su još više potreseno. Pitali su me kako beba izgleda, a ja nisam im mogla tačno objasniti, jer je sve bilo u snu, ali nisu prestajali da plaču.
- Njihova reakcija me duboko pogodila, jer nisam mogla da shvatim vezu između mojih snova i njihove prošlosti. Kako je moguće da se jedan neobjašnjiv san toliko poklopi sa stvarnom, ali bolnom pričom njihove prošlosti? Nikada nisam saznala odgovore na svoja pitanja, ali to iskustvo je promenilo moj pogled na snove i na to koliko duboko mogu biti povezani sa stvarima koje se nalaze izvan našeg svakodnevnog života.
Od tog dana, nisam više sanjala o toj bebi, o Mariji. Iako su se svi ti snovi činili poput nečega što je trebalo da ostane samo u mom umu, oni su postali neizbrisiv deo moje prošlosti. Taj događaj mi je pokazao da postoji nešto neobjašnjivo, nešto što povezuje sve nas, nešto što nas podseća na prošlost i na bolne trenutke koje možda nikada nismo zaboravili.