Primjer iz stvarnog života jedne žene Jadranke koja je doživila veliku nepravdu i nejednakost koja i danas postoji u mnogim porodicama kada je riječ o raspodjeli nasljedstva. Jadranka je rođena u istoj porodici kao i njen brat, sa jednakim pravom na nasljedstvo koje je pripadalo njihovim roditeljima.
Međutim, unatoč toj činjenici, Jadranka je od svoje majke dobila samo dvije saksije kao nasljedstvo, dok je njen brat naslijedio gotovo sve – od kuća i stanova do velikih parcela zemljišta. Ova priča jasno pokazuje koliko nepravda može biti bolna i koliko duboke posljedice ima na porodične odnose, naročito kada je riječ o novcu i imovini.
- Bol koju Jadranka osjeća nije samo zbog materijalnih stvari koje nije dobila, već i zbog osjećaja izdaje i nepravednog tretmana od strane najbližih – kako brata, tako i roditelja. Njeni roditelji su joj otvoreno poručili da je pravo nasljedstvo pripalo bratu jer je ona „se udala i ima muža“, implicirajući da joj stoga ne treba dodatna imovina. Takav stav duboko je ukorijenjen u tradicionalnim dijelovima društva, gdje se žene i dalje tretiraju kao „druga kategorija“ kada je riječ o pravima na imovinu i sigurnost. Ovakvi patrijarhalni obrasci gledaju na ćerke kao na privremene članove porodice koji će se jednog dana „preseliti“ u porodicu supruga, te stoga ne zaslužuju jednaka prava na porodično bogatstvo.
U jednom od razgovora sa svojim bratom, Jadranka je pokušala da objasni koliko joj je potrebno nešto svoje, vlastiti kutak i sigurnost, posebno zato što trenutno živi sama. Nažalost, odgovor koji je dobila bio je hladan i gotovo prijeteći: „Ako to uradiš, znaš da više nemaš brata.“ Ova rečenica savršeno dočarava pritisak i emocionalnu ucjenu koju mnoge žene osjećaju u sličnim situacijama – stavljanje uslova da će porodične veze biti uništene ako se usude da traže svoja zakonska i moralna prava. U isto vrijeme, brat je naslijedio imovinu višestruke vrijednosti – vile, kuće, zemljište i imanja – dok je Jadranka ostala sa samo simboličnim stvarima koje joj praktično ništa ne znače.
Diskusije na društvenim mrežama dodatno su rasvijetlile koliko je ova tema osjetljiva i koliko je i dalje prisutna podrška za mušku dominaciju u nasljedstvu. Iako su danas zakoni jasni i ne prave razliku između muškaraca i žena, veliki broj korisnika na internetu opravdava tradicionalne obrasce i tvrdi da „žena već ima muževljevu imovinu“ ili da je „nasljedstvo samo formalnost“. Drugi, pak, kritikuju roditelje, tvrdeći da su upravo oni ti koji su svojim djelovanjem podstakli sina da smatra da je on jedini važan i vrijedan naslednik, kao i da nisu na vrijeme pravno uredili raspodjelu imovine, što je samo dodatno stvorilo plodno tlo za sukobe među djecom.
Još jedna zanimljiva pojava jeste da roditelji često ne žele da regulišu pitanje nasljedstva dok su živi, smatrajući da bi to moglo stvoriti tenzije i razdor među djecom. Međutim, čim roditelji preminu, te tenzije eskaliraju u otvorene sukobe i konflikte oko imovine. U mnogim ruralnim i konzervativnim sredinama i danas je prisutno uvjerenje da ćerka nema pravo na porodičnu imovinu jer će se „srediti“ udajom i poklonima koje će dobiti od muževe porodice. Ovakva praksa jasno pokazuje koliko je društveno uređenje i dalje opterećeno patrijarhalnim stavovima i kako one obesmišljavaju pravo žene na imovinu, ličnu sigurnost i samostalnost.
Pored društvenih i porodičnih prepreka, postoji i značajan pravni problem – neinformisanost i nesvjesnost žena o njihovim pravima. Postoji i opasnost da žene koje se odreknu prava na nasljedstvo mogu izgubiti pravo na određene vrste socijalne pomoći. Zakon često smatra da takve žene nisu u potrebi, jer su već imale pravo na nasljedstvo, pa su ga odbacile. Ova pravna zamka dodatno otežava položaj žena, jer je njihova odluka često pod pritiskom porodice i društva, a njene posljedice mogu biti dugoročne i ozbiljne.
- Advokat Miloš Radulac dao je stručni osvrt na ovu pojavu, pojašnjavajući zašto se ovakvi slučajevi i dalje dešavaju. On naglašava da je riječ o nasleđu nekih davnih, arhaičnih vremena, kada se smatralo da muškarac mora da produži lozu, dok su žene smatrane „zbrinutim“ udajom. Takva shvatanja i danas opstaju naročito u manjim sredinama, gdje porodični i društveni pritisak na ćerke da se odreknu prava na imovinu u korist braće i dalje traje. Ipak, zahvaljujući porastu svesti o ravnopravnosti polova i emancipaciji žena, ovakvi slučajevi u većim gradovima postaju sve rjeđi, pa se može reći da su skoro potpuno iskorenjeni.
Zakon o nasljedstvu jasno propisuje da se naslednici mogu dogovoriti o raspodjeli imovine, a postoji i mogućnost da se neko odrekne nasljedstva u korist drugog. Međutim, takva izjava je neopoziva, što znači da se nakon određenja odricanja nasljednik ne može predomisliti i kasnije tražiti svoj dio. Ova pravna regulativa ima za cilj da štiti prava svih naslednika, bez obzira na pol, ali problemi nastaju u praksi, gdje društveni pritisci i porodične tradicije često vode do nepravednih i neravnopravnih rješenja.
Sveukupno gledano, priča Jadranke i brojni komentari na ovu temu jasno pokazuju da je pitanje nasljedstva i dalje vrlo složeno i da pored postojećih zakonskih okvira, društvene norme i porodične tradicije igraju ključnu ulogu u načinu raspodjele imovine. Dok se svijest o ravnopravnosti i pravdi ne promijeni i dok se ne oslobodimo nasljednih patrijarhalnih obrazaca, mnoge žene će i dalje biti uskraćene za svoja prava, osjećajući se manje vrijednim članovima svojih porodica. Važno je da se o ovim temama govori otvoreno, da se podiže svijest i da se stalno podstiče borba za jednaka prava kako bi pravda i jednakost postale stvarnost u svakom domaćinstvu.
