Nana Ziba, koja je trenutno nastanjena u Visokom, gradu u blizini Sarajeva, provela je četiri godine života u kući pravoslavnog svećenika, iako je muslimanske vjere. Ova nevjerojatna priča o suživotu, međuvjerskom poštovanju i međusobnom prihvaćanju pokazuje da, unatoč različitim vjerovanjima, ljudi mogu živjeti zajedno u harmoniji i uzajamnom poštovanju.
Ziba je ispričala svoju priču u videu koji je snimio Alen Avdić, gdje je detaljno opisala kako je izgledalo njezino životno iskustvo u tom kućanstvu. Ziba je, iako islamske vjere, živjela u kući pravoslavnog svećenika, a tijekom tog vremena nije se osjećala ograničenom u pogledu svojih religijskih uvjerenja niti u odnosu na svoju odjeću, poput marame koju je nosila. Naprotiv, njezino osobno izražavanje vjere bilo je potpuno prihvaćeno i poštovano.
Ona je zaista živjela u „papinoj rezidenciji“, kako je opisala svoj boravak u tom domu, gdje se osjećala dobrodošlom i slobodnom. “Moju nošnju, maramu i muslimansko ruho nitko nije branio”, izjavila je Ziba, ističući da je vjera i običaji svakog pojedinca u tom domu bili potpuno prihvaćeni. Za vrijeme boravka u tom domu, Ziba je bila pod velikim dojmom svećenikovog načina života i dubokog poštovanja koje je on pokazivao prema njenoj vjeri. U tom kontekstu, Ziba je ispričala kako je svećenik jednom prilikom rekao: „Mudra majko, ti prakticiraj svoje, a ja ću prakticirati svoje“, što je za nju predstavljalo snažnu poruku međusobnog poštovanja.
Unatoč početnim izazovima prilagodbe životu u Austriji, Ziba je nakon četiri godine odlučila vratiti se u Bosnu i Hercegovinu, gdje je kupila kuću u Visokom, u blizini Dobrinje. Iako je prošlo mnogo vremena od njezina boravka u Austriji, ona se i dalje prisjeća ljubaznosti i gostoprimstva koje je doživjela u domu svećenika. Ziba također ističe kako je boravak u toj kući bio period obostranog poštovanja i harmonije, gdje su ona i svećenik poštovali svoje različite običaje, ali nisu se miješali u međusobne religijske prakse. Kao rezultat toga, njihov suživot postao je simbol uzajamnog poštovanja i harmonije među različitim vjerama, što je iskustvo koje Ziba nosi sa sobom i danas.
BONUS TEKST
Prije nekoliko dana, dok sam sjedio u svom dvorištu i razmišljao o životu, ušla je jedna mlada djevojka, ne starija od 20-ak godina. Na prvi pogled odavala je utisak fine, skromne i izuzetno pristojne osobe. Bila je izuzetno lijepa, ali ono što je odmah privuklo moju pažnju bio je njen miran i ozbiljan ton. Počela je da priča o svom teškom životu, objašnjavajući kako joj je otac poginuo, kako živi sama sa bolesnom majkom i kako se svim silama trudi da završi fakultet. Ispričala mi je da joj hitno treba novac da bi mogla upisati narednu godinu studija.
- Iskreno, alergičan sam na ljude koji prose, koji idu od vrata do vrata sa izmišljenim pričama i mole za novac. Ali ona… ona nije bila poput ostalih. Bilo je nešto u njenom nastupu, u njenim riječima, što je odavalo iskrenost. Djelovala je potpuno drugačije od svih koji su me prije dolazili moliti za pomoć.
Pozvao sam je da uđe u kuću, jer je napolju bilo nevjerovatno vruće. Dok smo sjedili i razgovarali, ponudio sam joj rješenje koje mi je palo na pamet u trenutku. Predložio sam joj da mi pomaže jednom sedmično u kući – da pere veš, briše prašinu, održava red. To su stvari koje sam cijeli život radio sam, ali pomislio sam da bi ovo bio način da joj pomognem, a da pritom ne osjeti sramotu što prima novac. U zamjenu, obećao sam da ću joj platiti cijelu godinu fakulteta.
Djevojka je ostala bez riječi. Nije mogla vjerovati da je to stvarna ponuda. Isti dan mi je donijela svoj indeks, a ja sam bio zapanjen – sve ocjene su bile 10-ke i 9-ke! Takav trud i posvećenost zaslužuju svaku pohvalu. Bila je primjer onoga što znači boriti se u teškim uvjetima, a ne odustajati od svojih snova.
