U današnjem članku vam pišemo na temu jednog neočekivanog susreta koji se dogodio naizgled običnog dana, ali je ostavio trag između smijeha, čuđenja i malog, skrivenog ponosa. Ponekad život priredi situacije koje su toliko neobične da se ne zna treba li ih ispričati kao šalu, znak ili čistu slučajnost.
Ova priča je upravo takva — istovremeno komična, zbunjujuća i dirljivo ljudska.Sve je počelo sasvim obično — povratkom s rutinskog pregleda. Ljekar je rekao da je sve u redu, da trudnoća napreduje savršeno i da će za deset dana napokon upoznati svoju bebu. Srce joj je bilo puno radosti, a misli prepune planova: imena, kolijevke, sitni odjevni predmeti koji mirišu na novo poglavlje života. Hodala je polako, osmijeh joj nije silazio s lica. Sve je bilo mirno i vedro, dok se nije začuo zvuk koji prekida svaku tišinu — škripa kočnica.
Pored nje se zaustavio automobil, a iz spuštenog prozora začuo se glas, pomalo hvalisav, ali i zagonetan:
— „Djevojko, znate li da ste odostraga kao slika Renoira?“
Zastala je. Pomislila je da čovjek sigurno ne govori njoj. Pa tko bi upućivao takav kompliment ženi u devetom mjesecu trudnoće? No, kad se okrenula, shvatila je da u blizini nema nikog drugog. Bio je to trenutak u kojem se stvarnost i apsurd spojili u jedno — trudnica nasred ulice, zbunjena, dok joj stranac iz auta upućuje kompliment kao iz stare francuske romantične komedije.
- Instinktivno je podigla ruku i pokazala mu vjenčani prsten. Očekivala je da će se izvinuti, možda nasmijati i nastaviti svojim putem. Ali on se samo nasmiješio, i to onim samouvjerenim osmijehom koji kao da poručuje da ga ništa ne može pokolebati.
U polušali, ali i s dozom ironije, okrenula se u profil da vidi kako će reagovati kad ugleda njen veliki trudnički trbuh. Nije mogla vjerovati da će to biti kraj razgovora. Ipak, umjesto da ga taj prizor zaustavi, on se nasmiješio još šire.
— „I što onda? Idemo na spoj?“
U tom trenutku nije znala treba li se nasmijati, naljutiti ili jednostavno produžiti svojim putem. Ispod prvog iznenađenja, međutim, probudila se mala iskra ponosa. Toliko mjeseci slušala je samo rečenice o doktorima, porodima i imenima za dijete. A sada ju je netko, makar i neprimjereno, vidio kao ženu — ne samo kao buduću majku.
Ipak, razboritost je prevladala. Rekla je odlučno, ali bez oštrine:
— „Ne vidite li da sam trudna? Rađam za deset dana!“
Tada se dogodilo nešto što je cijelu situaciju pretvorilo iz neugodne u jezivo neobičnu. Muškarac je na trenutak zašutio, suzio pogled i zagledao se u njen trbuh kao da pokušava izračunati nešto u sebi. Zatim je polako, gotovo šapatom, rekao:
— „Dakle… za deset dana…“
Zastao je, pogled mu je na trenutak odlutao, a onda dodao:
— „Ne, bolje za petnaest dana. Bit će mirnije.“
Ta rečenica ju je potpuno zbunila. Nije zvučala kao nastavak flerta, ni kao šala. Više kao nešto što se kaže u transu, kao da zna nešto što drugi ne znaju. Pogledao ju je ravno u oči i nasmiješio se posljednji put.
— „Onda, dogovoreno. Vidimo se za petnaest dana.“
Auto je polako odmakao, a ona je ostala stajati nasred trotoara, između smijeha i nevjerice. Ruke su joj blago drhtale, ne od straha, nego od čuđenja. Pitala se je li upravo svjedočila nečijoj čudnoj šali, ili je u pitanju bio neki nepoznati znak. Je li to slučajnost, ludost ili predosjećaj?
Dok je nastavila put kući, svaka riječ koju je izgovorio odzvanjala joj je u glavi. „Za petnaest dana.“ S jedne strane, zvučalo je kao besmislena dosjetka, ali s druge — kao nešto što se urezuje dublje nego što bi smjelo.
U danima koji su slijedili, trudila se zaboraviti taj susret. Fokusirala se na dolazak bebe, pripreme i topli osjećaj da uskoro počinje novo poglavlje života. Ipak, negdje u tišini večeri, ta scena bi joj opet navrla u sjećanje — glas, pogled, ta neobična rečenica.
A onda, baš petnaestog dana nakon tog susreta, u tišini bolničke sobe, začuo se prvi plač njene bebe. Tog trenutka, sve brige i sumnje nestale su. Nije ni pomislila na onog čovjeka, sve dok nije pogledala kroz prozor i ugledala plavi automobil parkiran na trenutak ispred bolnice — isti onaj iz onog dana.
Srce joj je zastalo, ali ne od straha. Samo od nevjerice. Možda slučajnost, možda igra mašte. Ali negdje duboko, nije mogla otjerati misao: možda je taj neznanac, na svoj neobičan način, samo znao prije nje — da će sve biti u redu
