“Iznenada sam izgubila oca kada sam imala samo 10 godina.”
Sjećanja na tog posebnog čovjeka uvijek su bila sa mnom, ali gubitak je bio preveliki udarac za moj mladi svijet. Otac je bio moj oslonac, moj herojski lik koji me uvijek mogao nasmijati ili utješiti, a gubitak me zauvijek promijenio. Iako sam bila mlada, duboko sam osjećala njegovu odsutnost i tu prazninu koju je ostavio iza sebe.
Jedan od dragocjenih trenutaka koji su mi ostali iz tog vremena bio je njegov posljednji poklon – mali plišani medvjedić koji je pjevao. Bio je to poklon koji je s ljubavlju odabrao, znajući koliko volim medvjediće, ali i zato što je znao da je on morao otići, a medvjedić će biti moj podsjetnik na njega. Sačuvala sam ga svih tih godina, a kada je moj sin napunio 7 godina, osjetila sam potrebu da mu ga poklonim, misleći da će on donijeti barem djelić onog osjećaja sigurnosti koji mi je otac uvijek davao.
Trebali smo dodati baterije kako bi medvjedić ponovno pjevao, pa sam otvorila njegovo tijelo kako bi ubacila nove. Nikada nisam očekivala da ću pronaći nešto što će me toliko emotivno pogoditi. U kutiji za baterije, koja je bila skrivena, pronašla sam malu kasetu. Srce mi je zadrhtalo jer nisam mogla vjerovati da bih ikada nešto ovako mogla pronaći, nakon toliko godina.
Ona je bila nešto što nisam ni sanjala da bi moglo postojati. Kaseta koju je moj otac stavio tamo, bez mog znanja, bila je pravi dar iz prošlosti. Pokrenula sam diktafon, a zvuk je bio jasan, prepun emotivnih i dragocjenih riječi. Bio je to očev glas. Sjećanja su oživjela, osjećaji su se vratili. Na kaseti je moj otac čitao moje omiljene priče iz djetinjstva, pričao mi smiješne uspomene iz svojih dana i davao savjete o životu i tome što bi volio da učinim kad odrastem.
Iako je bio svjestan da neće biti tu da vidi kako rastem i kako odgajam vlastitu djecu, dao mi je posljednje upute. Na kraju je rekao da, iako neće imati priliku da upozna moje potomke, želi da im prenesem ovaj snimak kako bi oni mogli „upoznati svog djeda“ kroz njegove riječi i prisustvo.
- Suze su mi briznule dok sam slušala te riječi. Osjećala sam njegovu prisutnost i ljubav kao nikada prije. Iako nije bio tu fizički, osjećala sam da je prisutan u svakom trenutku koji je prošao, u svakoj njegovoj rečenici. Kaseta je postala moje najdragocjenije blago. I sada, nekoliko godina kasnije, moj sin obožava tu kasetu. Svaki put kad je slušamo, on uživa u pričama i smijehu mog oca, iako ga nije imao priliku upoznati.
Ne mogu vjerovati da mi to nikada nismo znali – ni moja mama nije. Svi smo proživljavali svoj tugu i suočavali se sa gubitkom na svoj način, a oca više nije bilo. Nikada nije postojala ni najmanja naznaka da je ostavio nešto ovako duboko značajno. Ova kaseta je više od samog sjećanja na njega; ona je simbol svega što je bio, sve što je volio i želio da podijeli s nama. Sada je to, uz medvjedića, najveće naslijeđe koje je ostavio.
Ova mala kaseta, koja je bila jednostavno skrivena u kutiji, nije samo fizički predmet. Ona je moj most prema prošlim vremenima, prema onim trenucima kada je moj otac još bio uz mene, govorio mi riječi ljubavi i mudrosti koje i dalje oblikuju moj život. I, naravno, sada čini isto za mog sina.
