Prošlo je tačno pola godine od smrti legendarnog muzičkog menadžera i kreativnog direktora „Grand“ produkcije Saše Popovića, čoveka koji je ostavio dubok trag na muzičku scenu Balkana.
Njegov odlazak potresao je ne samo kolege i saradnike, već i milionsku publiku koja je uz njegove projekte odrasla. Tek nakon njegove smrti otkrivene su priče koje govore koliko je bio posvećen, koliko je umeo da sakrije probleme iza osmeha i kako je umeo da unese energiju u sve što je radio.
- Njegov blizak prijatelj i saradnik, Zoran Pejić Peja, podelio je u javnosti detalje koje do tada gotovo niko nije znao. On je opisao Sašu kao čoveka neverovatne energije, nekoga ko je znao da „nosi na svojim leđima i po 200.000 kilograma tereta“, a da to spolja niko ne primeti. „Fali ta njegova energija i osmeh. Kada god je nešto bilo loše, on bi govorio – sve je super – i tako uspevao da zamaskira problem dok ga ne reši. To je mogao samo on“, rekao je Peja.
Podsetio je i na trenutke kada je Popović u emisije dovodio sportske velikane poput Dejana Stankovića i pokojnog Siniše Mihajlovića, želeći da zabava nikada ne prestane, iako se iza scene vodila borba sa problemima. „Na sceni je izgledalo kao da se svi zabavljamo, a istina je bila da se studio često suočavao s ozbiljnim poteškoćama. Ipak, Saša je umeo da digne sve i učini da niko spolja to ne primeti“, istakao je Pejić.
- U razgovoru je naglasio da su on i Saša delili zajedničku filozofiju – da se privatni problemi ostavljaju ispred vrata studija, a u „Grandu“ se ulazi s osmehom. „E zato je bio veliki“, dodao je Peja, praveći paralelu da je život s njim bio poput tezge sa jagodama: mogao si da dođeš i uzmeš sve ili da prođeš praznih ruku, ali svako je imao priliku da pronađe zajednički jezik.
Pejić je govorio i o svom odnosu prema poslu i ljudima: da nikada nije zatvarao vrata, već je uvek ostavljao mogućnost za ponovne saradnje. „Radio sam 20 godina u ‘Grandu’, ali sam nekoliko godina bio i van njega. Nikada nisam govorio loše o kući u kojoj sam radio. Ako ti nešto ne odgovara, skloniš se, ali ostaviš za sobom dobar trag. To je ono što sam naučio i od Saše“, rekao je on.
Dok su prijatelji evocirali uspomene, porodica i kolege su se okupili na Bežanijskom groblju, gde je obeležena polugodišnjica Popovićeve smrti. Na spomeniku su se našla dva velika venca od ruža i dve figurice Belog anđela, simbola nade i večnog života. U skladu sa običajem, na grob je stavljeno crno vino i žito.
Na groblje su najpre stigli pevač Dragan Kojić Keba sa suprugom, noseći crvenu ružu. Ubrzo se pridružio i direktor „Granda“ Goran Šljivić, kao i brojni saradnici i prijatelji. Posebno emotivan trenutak bio je dolazak Popovićeve supruge Suzane Jovanović, koja je odmah pomilovala njegovu fotografiju na spomeniku, dok su članovi porodice stajali u tišini pored groba. Njegova sestra donela je pogaču, što je bio još jedan gest u znak poštovanja i sećanja.
- Na pomen je stigla i Ana Sević, obučenа u crno, zatim Suzana Mančić, kao i veliki broj javnih ličnosti među kojima su bili Dejan Milićević, Saša Kapor i Goran Ratković Rale. Suzana Jovanović zaplakala je dok je sveštenik govorio posle molitve, a porodica je, nakon obreda, pozvala prisutne da se okupe i u restoranu kako bi nastavili sećanje na Sašu.
Na vencu koji je donela Vesna Milanović, PR „Grand“ produkcije, stajala je poruka: „Nikada nećemo zaboraviti. Tvoja Grand produkcija.“ Sestra Saše Popovića poljubila je i pomazila njegov grob, dok su prijatelji i kolege u tišini odavali poštovanje.
Ovaj događaj podsetio je koliko je Popović značio ljudima koji su ga poznavali, ali i celoj muzičkoj industriji. Iako ga nema već pola godine, njegovo prisustvo i dalje se oseća – u „Grand“ produkciji na vratima i dalje stoji njegova umrlica i fotografija, kao podsećanje da je bio stub i pokretačka snaga.
Za mnoge je Saša Popović bio više od muzičkog menadžera. Bio je simbol energije, upornosti i profesionalizma, čovek koji je umeo da pronađe rešenje i onda kada se činilo da sve tone. Njegova ostavština danas se ogleda ne samo u karijerama koje je izgradio, već i u načinu na koji je ljude učio da se osmehnu i kada je najteže