Prije nekoliko dana Kosta, dijete Kristijana Golubovića i Kristine Spalević, našlo se prije nekoliko dana u bolnici u Hrvatskoj. Kristina Spalević je na svom Instagram profilu otvoreno podijelila goleme muke koje su proživjeli, što je potaknulo Kristijana Golubovića da se naknadno oglasi.
U jednom kafiću na plaži hitno sam sanirao ozljedu svog sina stavljanjem zavoja. Dok sam im objašnjavao situaciju, činilo se kao da su i oni bili zadivljeni načinom na koji sam to riješio. U početku su ga zamijenili za rad profesionalca. Nakon pregleda rane izvijestili su me da nemaju potreban materijal za zašivanje ruke mog djeteta i savjetovali su nam da odemo u Split. Tijekom razgovora stalno su ponavljali potrebu plaćanja. Pa sve bih dao, svoju krv, svoje srce. Srećom, imamo dovoljno novca, pa ćemo sigurno platiti i nećemo zaboraviti. Ostao sam pribran jer znam da kada su u pitanju žene, djeca ili bilo tko tko je ranjiv i ne može se obraniti, postajem strog i beskompromisan. Dok sam ja ostao u autu s mlađim sinom, Kristina je ispratila moju prijateljicu da riješimo stvar – priča Kristijan, nastavljajući svoju priču.
- Stojeći na čelu, svjedočio sam njihovom povratku s rukom umotanom u zavoje koja je počela obilno krvariti za manje od devedeset sekundi. Odlučna da pomognem, vratila sam se u ljekarnu koja se nalazi između Splita i Omiša, nabavila sve potrebne potrepštine da djetetu previjem ruku i zaustavim krvarenje. Po dolasku u splitsku bolnicu naišao sam na čekaonicu punu starijih osoba. Među njima je bila i trinaestogodišnja djevojčica koja je uganula nogu i činila se stabilnom i pri svijesti dok je strpljivo čekala svoj red. Podsjećalo je to na čekanje u redu u mesnici, primanje broja i strpljivo iščekivanje trenutka kada će vaša šunka biti pripremljena. Međutim, bilo je obeshrabrujuće svjedočiti tome da se činilo da nitko ne priznaje bolno stanje našeg djeteta – prekrivenog krvlju, vrištanja od boli, s komadom mesa koji im je visio s dlana. Riječ je bila o jednoipolgodišnjoj bebi, u društvu majke čija su leđa i ruke također bili umrljani krvlju. Prizor je bio zaista stravičan, a ja sam se pobrinuo da pratim Kristinu, brišući sve vidljive tragove bojnog polja s kojeg smo netom izašli. Namjera nam je bila osigurati da nas drugi ne percipiraju kao nesvjesne događaja koji su se dogodili, iako je trauma koju smo doživjeli nedvojbeno golema. Proživljavajući takve situacije nebrojeno puta na neumoljivom asfaltu i raznim neugodnim lokacijama, mogu potvrditi koliki mi je stres to pričinilo, iako je postalo pomalo rutina. Međutim, Kristina je bila u teškom stanju. Žestoko se protivila odvajanju od djeteta. “Pusti mene da preuzmem konce”, samouvjereno sam predložila. “Dobro sam upućen u ovu stvar, s dvije tisuće šavova pod pojasom. Znam što se može učiniti.” Savjetovao sam lagano razvlačenje rane kako bi se otkrili šavovi. “Da sam ja taj koji šije, imao bih četiri šava”, ubacio se Golubović, ali nije stao na tome.
Prema uputama, djetetovu ranu je trebalo previjati svaki drugi dan. Na kraju smo ostali u klinici još dva dana. Marljivo sam liječio djetetovu ranu tri puta dnevno odgovarajućim lijekovima. No, kako bih izbjegao eventualne komplikacije tijekom budućih pregleda ili vađenja šavova, odlučio sam uzeti stvar u svoje ruke. Ja sam uvijek bila ta koja je djeci, pa i sebi vadila šavove, pa tako i nakon Kristininog carskog reza. Zato sam donio odluku da dođem u Beograd i riješim stvari samostalno. Zbunjujuće je pomisliti da bi u ovoj navodno svetoj zemlji beba sa ozbiljnom ozljedom ruke uzrokovanom pepeljarom ostala čekati u čekaonici klinike bez hitne pomoći ili šivanja. I dopustite mi da vas podsjetim na temeljno pravilo u medicini i kirurgiji: što se prije liječi rana koja zahtijeva šivanje, to je bolji ishod. Kako je ta zdravstvena ustanova mogla opravdati ostavljanje jednoipolgodišnjeg djeteta na hodniku klinike, čekajući ga gotovo četiri sata samo da bi mu stavili tri jadne štipaljke? Bilo mi je to apsolutno apsurdno. Osjetila sam želju da uđem unutra i interveniram, ali sam se suzdržala od toga – ispričala je bivša zvijezda realityja.
Christian je otkrio razloge svoje nemogućnosti da im se pridruži.
Provela sam četiri sata u autu sa svojom drugom bebom. Navijači koji su stigli bili su ili polupijani ili potpuno pijani. Policija se nosila s kaosom. Da stvar bude gora, moj pas je pobjegao iz auta jer sam imala upaljenu klimu zbog vrućine od 40 stupnjeva. Došao mi je prijatelj koji radi na kardiologiji u Splitu s kolačićem u rukama i uzviknuo: “Što se toliko čeka? Zašto čekaš na liječenje?”“, odgovorila sam, nesigurna u situaciju, ali nadajući se da će samo trenutak primiti dijete, možda da ga umire i promijene atmosferu. Bilo mu je teško sjediti među deset ljudi i plakati. Odjednom se u hodniku pojavila tehničarka. i prišao joj, izražavajući svoju frustraciju djetetovim neprestanim plačem. Strastveno je upitao kako da smiri dijete koje je vrištalo, na što je ona odgovorila: “Naći ću način da ga smirim.” trenutak.
