Prošlo je dvadeset godina od atentata na Zorana Đinđića, koji je bio premijer Srbije. Mnogo toga se promijenilo u tom razdoblju – njegova djeca su odrasla, nastavila školovanje i nastavila sa svojim životima, a sve to noseći duboku tugu duboko urezanu u svojim srcima. Njegova supruga Ružica nastojala je preuzeti odgovornost oba roditelja za svoju djecu, odlučivši se držati podalje od svjetla reflektora i izbjeći pozornost javnosti.
- No, unatoč njezinim pokušajima da ostane neprimjetna, mnogi su nastojali otkriti njezinu lokaciju i radnje, što je dovelo do otkrića koja su zaprepastila velik broj ljudi. Svojom osebujnošću i skromnošću pridobila je još veću naklonost okoline. O tome svjedoče i fotografije koje je godinu dana ranije zabilježio paparazzo Kurira. Shodno tome, Ružica Đinđić živi običnim životom koji karakteriziraju odlasci na tržnice i shopping; no, ističe se jedan intrigantan aspekt — Đinđićeva udovica vješto oblači odjeću kupljenu na tržnici.
Na snimcima se vidi kako se zabavlja s prodavačicom na štandu na Kalenić pijaci dok isprobava haljinu. Nakon nekoliko mjeseci izbivanja iz javnosti, njezino prvo pojavljivanje nije bilo nimalo zapanjujuće. Bliži se sedmom desetljeću života, Ružica Đinđić se predstavila na način koji je vjerojatno svakoga tko joj je imao sreću svjedočiti tog dana naveo na pomisao: Ova žena ostaje neokrznuta vremenom i tugom.
BONUS TEKST
Ispred sjedišta Vlade Srbije 12. ožujka 2003. godine ubijen je Zoran Đinđić, koji je bio premijer Srbije i predsjednik Demokratske stranke. Premijerov dan organiziran je nizom zakazanih sastanaka. U svom prvom priopćenju nakon ubojstva premijera, Vlada Srbije je kao arhitekte i izvršitelje zločina označila pripadnike takozvanog Zemunskog klana. Među onima koji su istaknuti kao ključne osobe u ovom činu bili su Milorad Ulemek Legija, bivši zapovjednik rasformirane Jedinice za specijalne operacije, te Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković, koji su prepoznati kao vođe zemunskog klana.
- Milan Veruović, koji je bio tjelohranitelj premijera na produkciji filma “Posljednji dan Zorana Đinđića” RTS-a, ispričao je: “Premijera je toga dana boljela noga i sugerirano je da Na kraju je potvrđeno da nećemo ići svatko na svoju stranu, ali nakon sat vremena nazvali su me ili vozači Dijana ili Salet planovi su se promijenili, predsjednik je još bio na poslu, a mi smo se trebali ponovno okupiti u Vladi. Kad smo Sale i ja ušli u dvorište kuće, druga dva vozila ostala su parkirana ispred.
Pritisnuo sam zvono na vratima, a po običaju Ružica me dočekala i zamolila da još malo pričekam da se predsjednik pripremi. Pristao sam i čekao. Taj se dan činio potpuno tipičnim; bio je kao i svaki drugi dan. Zatekli smo se kako stojimo vani, u dvorištu. Premijerova rijetka šutnja i kašnjenje odredili su dan. Uobičajeno točan, napustio je svoju rezidenciju s više od 20 minuta zakašnjenja.
- Dan je bio lijep, vani smo razgovarali s Ružicom koja nam se pridružila. Na kraju je izašao oko 12.30 ili 12.32, ušao u vozilo, pozdravio se s nama i tako je rezimirao svoje aktivnosti za taj dan, kako je rekao vozač Aleksandar Bjelić. Veruović je primijetio: “U pravilu bi u autu razgovarao o događajima od prethodnog dana ili se raspitivao o novostima vezanim uz Saleta ili mene.
No, tog dana nije nam postavio niti jedno pitanje. Naš put od rezidencije do u zgradi Vlade trajalo je oko 5 minuta, a sve to vrijeme smo šutjeli. Ja sam prvi izašao iz vozila, pomažući predsjedniku dok se oslanjao na štake. Naslonio se na njih dok sam ga ja vodio prema zgradi Vlade. Došavši do ulaza, iznenada sam začula prvi pucanj, a zatim njegov mučni jecaj.
- Kad sam se okrenula da ga pogledam, glasan prasak odjeknuo je u zraku. Shvativši da pucnjava traje i da smo napadnuti, primijetio sam krv na nozi i uplašio se da sam pogođen. U pokušaju da nađem zaklon, počeo sam se laktovima vući prema autu. On je lijevom rukom otvorio vrata automobila, a ja sam ušao. U tom trenutku moj kolega je sjeo u isti automobil, sjeo za vozača i izjurio iz dvorišta – ispričao je Veruović.
