U današnjem članku vam pišemo na temu pitanja koje mnoge tiho muči kada se suoče s nepravdom života. Ovo je razmišljanje o tome zašto dobri ljudi često nose teret patnje, dok se čini da oni bez savjesti prolaze lakše i brže kroz svijet.
Postoje trenuci kada se čovjek zapita ima li pravde i smisla u svemu što vidi oko sebe. Kada pošteni ljudi ćute, trpe i bore se sa sobom, dok oni bez morala napreduju bez ikakvog unutrašnjeg otpora, lako je osjetiti gorčinu.
Upravo na to vječno pitanje – zašto dobar čovjek pati dok zli napreduju – dubok i smiren odgovor dao je Starac Jona Odeski, jedan od onih duhovnih autoriteta čije riječi ne nude brzu utjehu, ali nude istinu.
Prema njegovom učenju, ovaj svijet nije mjesto konačne pravde. On je mjesto provjere. Čovjek se ovdje ispituje – po savjesti, po vjeri, po unutrašnjem glasu koji mu govori šta je ispravno. Starac je naglašavao da ne treba očekivati raj na zemlji, jer život ovdje nije nagrada, već ispit. Dobri ljudi, upravo zato što imaju savjest, često prolaze kroz unutrašnje borbe koje drugi ni ne primjećuju.
- Savjest je, u pravoslavnom duhovnom shvatanju, nešto neprocjenjivo. Ona nije slabost, već snaga. Savjest je tiha, ali nepokolebljiva, i često je teža od bilo kakvog spoljašnjeg tereta. Dok čovjek koji je izgubi može da čini šta želi bez unutrašnjeg nemira, onaj koji je čuva nosi stalnu odgovornost prema istini. Upravo zato izgleda kao da zli ljudi idu lakšim putem – jer ne osjećaju težinu svojih postupaka.
Starac Jona je taj put nazivao „širokim putem“. To je put na kojem nema unutrašnjeg preispitivanja, gdje je lako prevariti, povrijediti, poniziti drugoga, jer savjest ne postavlja granice. Takav život spolja može izgledati uspješno, ali je iznutra prazan. On nije sloboda, već odsustvo unutrašnjeg života. I upravo tu leži suštinska razlika između prividnog napretka i istinske vrijednosti.
Za poštenog čovjeka, patnja nije znak poraza. Naprotiv. Ona je često posljedica toga što ne želi da pogazi sebe da bi dobio nešto spolja. Dobar čovjek pati jer mu je stalo – do istine, do drugog čovjeka, do vlastite duše. On ne može da se raduje nečijoj nesreći niti da gradi sreću na tuđoj boli. Ta vrsta patnje nije kazna, već dokaz unutrašnje budnosti.
- U pravoslavnoj duhovnoj tradiciji, savjest se posmatra kao glas Božiji u čovjeku. Kada je neko sluša, čak i onda kada ga to košta mira, novca ili društvenog položaja, on ostaje povezan s dubljim smislom života. Takav put je uzak i težak, ali vodi ka unutrašnjoj slobodi koju spoljašnje okolnosti ne mogu uništiti.
Spoljašnji uspjeh bez duhovne osnove, koliko god bio blještav, u tom pogledu nema stvarnu vrijednost. On ne donosi mir, već stalnu potrebu za još – još moći, još potvrde, još kontrole. Čovjek koji nema savjest može djelovati slobodno, ali je zapravo zarobljen sopstvenim strastima. Njegov uspjeh nema dubinu, jer ne počiva na istini.
Starac Jona je posebno naglašavao da patnja poštenog čovjeka ima smisao, čak i kada se taj smisao ne vidi odmah. Ona oblikuje karakter, čisti namjere i jača duh. Čovjek koji ostane vjeran savjesti u trenucima nepravde gradi unutrašnju snagu koju niko ne može oduzeti. Takva snaga ne zavisi od aplauza, priznanja ili pobjede u očima svijeta.
U tom kontekstu, patnja nije kraj, već proces. Ona ne ruši čovjeka – ona ga produbljuje. Kroz iskušenja, čovjek uči ko je, šta mu je važno i gdje su granice koje ne želi da pređe. On možda gubi spolja, ali dobija iznutra ono što je neuporedivo vrednije – mir sa samim sobom.
Poruka Starca Jone podsjeća da istinsko dobro ne mora biti nagrađeno odmah da bi bilo istinito. Ono ima vrijednost samo po sebi. Poštenje, vjera i savjest nisu sredstva za uspjeh, već temelj čovjekove duše. U svijetu koji često slavi površne pobjede, ostati vjeran unutrašnjoj istini postaje čin hrabrosti.
Na kraju, ostaje jednostavna, ali snažna misao: onaj ko čuva savjest možda ide težim putem, ali taj put vodi ka unutrašnjem miru koji nijedna nepravda ne može da uništi. I upravo u toj tišini savjesti leži odgovor na pitanje koje toliko dugo muči čovjeka
