U današnjem članku vam pišemo na temu tišine koja razdvaja ljude i ponosa koji zna biti jači od ljubavi. Ovo je priča o dva brata, o jednom zidu i o trenutku kada srce shvati da je kasno isto što i nikad.

Selo Gornje Strane bilo je zavejano snegom, a dimnjaci su se pušili pod sivim nebom, najavljujući dolazak Božića. Na samom kraju sela stajale su dve gotovo iste kuće, građene u isto vreme, s istim krovovima i fasadama. Između njih prostiralo se zajedničko dvorište, ali ta povezanost bila je samo privid. Tačno po sredini dvorišta uzdizala se visoka betonska ograda, hladna i siva, podignuta pre dvadeset godina, kao trajni simbol razdora.

Sa jedne strane zida živeo je Mirko, stariji brat. Bio je poznat kao tvrd čovek, težak na rečima, ali pošten i radan. Sa druge strane bio je Slavko, mlađi, blaže naravi, okružen porodicom i dečjom grajom. Nekada su delili hleb, postelju i znoj dok su zajedno zidali te kuće. A onda je, zbog jednog metra zemlje oko stare šljive i jedne kobne svađe, sve puklo. Teške reči su izgovorene, ponos je preuzeo vođstvo, a zid je niknuo tamo gde je nekad bilo bratstvo.

Godine su prolazile u tišini. Mirko je ostao sam. Supruga mu je umrla, deca su otišla daleko, a kuća je postala prevelika za jednog čoveka. Slavkova kuća, s druge strane zida, bila je puna smeha, unuka i praznične buke. Svakog Božića Mirko je sedeo sam za stolom, slušajući radost koja mu je dolazila kroz beton, kao podsmeh sudbine. Inat je bio jači od ljubavi, a navika na samoću ubitačna.

  • Na Badnje veče, Mirko je stajao pored prozora i gledao u zid. Reuma mu je lomila telo, ali ono što ga je najviše bolelo bila je tišina u kući. Video je Slavkove unuke kako se igraju u dvorištu, kako paze da ne prebace loptu preko ograde, kao da je s druge strane opasnost. Tada je shvatio da deca odrastaju verujući da im stric nije čovek, već senka.

Izvadio je stari album sa fotografijama. Na prvoj slici, on i Slavko kao deca, prljavih lica, drže se za ruke ispred roditeljske kuće. Ta slika ga je slomila. Shvatio je da je zbog ponosa izgubio brata, a zbog inata život. Suza mu je kliznula niz obraz dok je sebi postavljao pitanje da li zaista želi da umre sam, bez pomirenja.

Mirisi praznika su se mešali u vazduhu – pečenica iz Slavkove kuće i tamjan iz njegove. Setio se očeve rečenice iz detinjstva, da se snop ne lomi dok je zajedno. Osetio je pritisak u grudima i znao je da više nema vremena za čekanje. Ustao je, teško, oslanjajući se na štap, i iz ormara izvadio flašu rakije koju je čuvao godinama. Uzeo je i pogaču koju je sam umesio, umotao je u staru vezenu krpu kakvu je nekada vezla njihova majka.

Obukao je kaput i izašao napolje. Sneg je škrgutao pod nogama dok je obilazio zid, putem kojim nije prošao dve decenije. Srce mu je lupalo kao da ide na sud. Stao je pred Slavkova vrata i čuo smeh, zdravice, život. Ruka mu se ukočila pre nego što je pokucao. Strah od odbacivanja bio je ogroman, ali je sećanje na onu fotografiju bilo jače.

Kada su se vrata otvorila i Slavko se pojavio na pragu, vreme je stalo. Vino se prosulo po snegu, a braća su se gledala u tišini punoj neizgovorenog bola. Jedan pogled bio je dovoljan da se sruši dvadeset godina ćutanja. Mirko je promuklim glasom izgovorio božićni pozdrav i pružio darove, moleći za oproštaj zbog zemlje, reči i izgubljenih godina.

  • Slavkov ponos se borio, ali nije izdržao. Suze su potekle i zagrljaj je bio snažan, očajnički, kao da se drže da ne potonu. Uveli su Mirka u kuću, u toplinu koju je zaboravio. Unuci su ga gledali s radoznalošću, a Slavko im je rekao da je to njihov stric, njihova krv.

Poseli su ga na čelo stola. Mirko je gledao lica oko sebe i osećao kako mu se srce puni. Nazdravio je, govoreći deci da ne prave greške kakve su on i brat napravili. Reči su dolazile iz čoveka koji je kasno naučio šta je zaista važno.

Te noći su pričali, smejali se i plakali. Zid u dvorištu više nije imao smisla. Pred zoru, Slavko je rekao da će sutra srušiti ogradu. Mirko se nasmejao i klimnuo glavom. Tog Božića, dva brata su zaspala znajući da više nisu sami. Međa je nestala tamo gde je jedino važno – u srcu