Nijedna bol na svijetu ne može se mjeriti s onom koju osjeća roditelj kada izgubi dijete. Ta tišina taj gubitak, ostavlja trag koji ni vrijeme, ni riječi,ne mogu potpuno izbrisati. Upravo kroz takvu tišinu prolazio je legendarni pjevač Enes Begović.
Iako se svim silama trudio da zadrži osmijeh na licu i da pred očima javnosti zadrži sliku snage i dostojanstva, pogled Enesa Begovića govorio je sve ono što riječi nisu mogle da izraze. U njegovim očima, punim tuge i sjete, odražavala se neizmjerna bol čovjeka koji je preživio najgori mogući gubitak – smrt vlastitog djeteta. Gubitak koji nijedan roditelj ne bi trebao da doživi. Enes Begović, jedan od najcjenjenijih i najvoljenijih izvođača narodne muzike i sevdalinki na Balkanu, potpuno se povukao iz javnog života nakon smrti svog sina jedinca, Armina Begovića.
Tragedija koja je zadesila njegovu porodicu prije dvije godine ostavila je dubok trag ne samo na Enesovu dušu, već i na njegov izgled, energiju i životnu snagu. Armin je izgubio bitku sa teškom autoimunom bolešću, bolešću koja se podmuklo vratila i oduzela život mladom čovjeku punom potencijala, snova i budućnosti. Enes se, shrvani otac i umjetnik slomljenog srca, povukao u tišinu, u dubine svoje tuge, pokušavajući da nađe smisao i snagu da izdrži.
U tom periodu bola i izolacije, nije se oglašavao na društvenim mrežama, nije davao intervjue, nije nastupao, nije govorio – jer jednostavno nije imao šta da kaže. Njegov svijet se zaustavio u trenutku kada je izgubio sina. Publika ga je poštovala u toj tišini, ali je i čekala. Čekala da Enes pronađe snagu da se vrati – ako ikada i bude mogao.
- A onda, godinu dana nakon tragedije, uslijedio je znak. Na svom Instagram profilu objavio je fotografiju koja je izazvala lavinu emocija. Na slici – drugačiji Enes. Oči iste, ali tužnije. Lice mršavije, iscrpljenije. Kosa osijedjela. Izgled čovjeka koji je mnogo prošao, i koji još uvijek prolazi. I dok je pokušavao da se osmjehne, da prikaže mir, bol se nije mogla sakriti. Bio je to osmijeh iz pristojnosti, ne iz sreće. Osmijeh koji nosi tugu. Osmijeh koji pokušava da bude jak.
Nakon što je obilježio godišnjicu smrti voljenog sina, Enes je donio tešku, ali hrabru odluku – da se vrati muzici. Da se vrati sceni, publici, i samom sebi. Muzici koja je decenijama bila njegov dom, njegova utjeha, njegovo utočište. Prvi povratnički koncert održao je u Ilijašu, pred više od 10.000 ljudi koji su ga dočekali s neizmjernim poštovanjem, ljubavlju i podrškom. Bio je to trenutak nabijen emocijama, pun suza i srčanih aplauza. Enesov glas je ponovo odjeknuo, iako je sada nosio još dublju emociju – onu očinske tuge, ali i zahvalnosti što nije zaboravljen.
– Hvala vam na neizmernoj podršci koju sam imao sinoć u Ilijašu. Horski, preko 10.000 glasova ispunilo je moje srce nakon više od godinu dana pauze – poručio je Begović dirnut i ganut do suza, dijeleći snimak koncerta sa svojim pratiocima na društvenim mrežama.
Publika je zajedno s njim pjevala, ali i plakala. Svaka nota, svaki stih imao je drugačiju težinu, jer iza tog glasa više nije stajao samo pjevač – već otac, čovjek, duša koja se bori.
Uprkos bolu koji nikada neće nestati, Enes je odlučan da korača dalje, polako, pažljivo, korak po korak. Muzika mu je ostala kao jedina konstanta u svijetu koji se zauvijek promijenio. Najavio je nove nastupe, odlučan da, kroz pjesmu, nastavi da živi i da se bori. Jer, iako je srce slomljeno, Enes Begović je pokazao da iz tuge može da nikne snaga – tiha, ali moćna.
