U današnjem članku vam pišemo na temu majčinske snage i života koji se ne bira, ali se prihvata. Pišemo jednostavno i iskreno, kao čovjek koji zna da se najveće životne lekcije uče kroz bol, ali i kroz ljubav.
Ivanka je majka troje djece. Njeni devetnaestogodišnji blizanci, Nik i Ivan, rođeni su s cerebralnom paralizom. Njihov dolazak na svijet zauvijek je promijenio njen život, ali danas, kada se osvrne unazad, bez razmišljanja kaže da je ta promjena bila – nabolje. Život ju je snažno prodrmao, slomio sve iluzije, ali ju je naučio da cijeni male radosti koje drugi često i ne primijete.
Udala se mlada i zajedno sa suprugom s radošću dočekala vijest da čekaju blizance. Planovi, snovi i budućnost činili su se jasni i lijepi. Međutim, u sedmom mjesecu trudnoće pojavile su se ozbiljne komplikacije. Ivanka se porodila prerano, 24. maja 2006. godine, i od tog trenutka njihova borba je počela.
Ni ona sama nije bila pošteđena. Nakon porođaja doživjela je teške komplikacije i završila na liječenju. Dok se oporavljala, njene bebe su mjesec dana provele bez majke. U tom periodu razvile su velike kile, a ubrzo se ispostavilo i da im je potrebna hitna operacija oka. Prije toga, kile su morale biti uklonjene. Kao da to nije bilo dovoljno, tokom hospitalizacije su dobili i upalu pluća.
- Oba dječaka su ostala s oštećenim vidom. Prva dva mjeseca njihovog života prošla su u bolnici, među aparatima, terapijama i neizvjesnošću. Tu su započele teške, ali uporne rutine – masaže, vježbe, plivanje. Ivanka je učila sama, iz dana u dan. Pravila je greške, ispravljala ih i zadržavala ono što je davalo rezultate. Danas, iako je njihov život pun izazova, u njihovom domu smijeha ne nedostaje.
Nakon dva mjeseca došao je dan kojem se nadala – doktor im je rekao da mogu kući. Umjesto olakšanja, Ivanku je kod kuće dočekao trenutak koji joj je zaledio krv u žilama. Suprug ju je dovezao, pomogao joj da se smjesti i izgovorio rečenicu koju nijedna majka ne zaboravlja: da je to za njega previše i da on nema snage za takav život. Zatim je otišao.
Ivanka je ostala sama, zbunjena i slomljena. Satima nije mogla da se pomjeri, uvjerena da se to ne može stvarno događati. Dani su prolazili u tišini. Nije se javljala prijateljima, brinula je o djeci, sažaljevala sebe i plakala. Mnogo je plakala. Kasnije je shvatila da je njen muž odrastao u savršenim uslovima i da se prepao prvog velikog problema – a ovaj problem nije bio nimalo lak.
U tom oblaku tuge živjela je godinama, sve dok se nije dogodio trenutak koji joj je promijenio pogled na sve. Njen tada četverogodišnji sin ju je pitao: „Mama, da li plačeš zbog mene?“ To pitanje ju je pogodilo do srži. Shvatila je da je djeca svaki dan gledaju tužnu i slomljenu. Odlučila je da im to više neće priređivati.
Nije znala kako će to izvesti, ali je znala da mora pronaći put nazad u život. Počela je polako da izlazi iz duboke usamljenosti i srama. Godinama je išla na radionice i programe za djecu s poteškoćama, ali tek tada je zaista počela da primjećuje ljude oko sebe. Upravo tu je upoznala čovjeka koji joj je vratio vjeru u život i pokazao da ljubav ne bježi pred teškoćama.
- Šest godina nakon što je otišao, njen bivši suprug joj se javio porukom. Napisao je da mu je žao, da zna da je pogriješio i da bi, ako ona ima snage, želio još jednu priliku. Ivanka na tu poruku nikada nije odgovorila. Ne iz osvete, već zato što je u međuvremenu izgradila život u kojem za povratak nazad više nije bilo mjesta.
Danas Ivanka kaže da je mnogo toga morala da preživi kako bi ponovo bila srećna. I jeste uspjela. I opet bi, bez razmišljanja, izabrala isti put. Naučila je da sreća ne znači odsustvo problema, već snagu da se živi uprkos njima. Njena priča nije priča o napuštanju, već o pronalasku sebe, o majci koja je iz bola stvorila dom pun topline i djecu koja su, uz sve izazove, odrasla okružena ljubavlju.
Ivanka ne traži sažaljenje. Njena priča postoji da podsjeti da se i iz najtežih trenutaka može izaći jači. Nekada se život ne popravi – nekada se čovjek promijeni. I to je ponekad najveća pobjeda
