Moja mala djevojčica, moje sunce, moja radost i čitav svijet, ima samo pet godina. Njeno prisustvo mi svakodnevno daje snagu da nastavim, čak i u najtežim trenucima. Danas je provela dan kod strica i strine, samo nekoliko kuća dalje. Često se tamo igra s njihovom djecom, osjećala sam sigurnost i povjerenje – ništa nije nagovještavalo da bi nešto moglo da pođe po zlu.
Vrata se naglo otvaraju, a ona utrčava unutra sva nasmijana, obrazi joj rumeni od igre. U rukama drži plišanu igračku i sa iskricama u očima mi kaže:
„Mama, strina mi je rekla da ti ne znaš da me vaspitaš, ali da će me ona naučiti svemu.“
- U tom trenutku osjetila sam kako mi tijelo postaje teško. Noge su mi klecnule, srce mi je zalupalo jače nego ikada prije. Djetetov glas je bio čist, iskren, bez i najmanje zle namjere. Nije razumjela težinu tih riječi. Rekla ih je sa onom dječijom naivnošću, vjerujući da prenosi nešto smiješno ili zanimljivo.
A ja… ja nisam znala kako da reagujem. Suze su mi navrle na oči, i prije nego što sam stigla da se saberem, osjetila sam kako mi lice gori dok mi kapci postaju teži. Zaplakala sam, ali ne zato što me pogodila samo jedna rečenica. Ne zbog riječi koje su izgovorene iza mojih leđa.
Plakala sam jer mi se u tom trenutku slomilo povjerenje. Jer sam shvatila da je neko kome sam bezrezervno dala svoje dijete na čuvanje bio spreman da me ogovara pred njom. Neko kome sam vjerovala unosi otrovan trag u srce mog djeteta, ruši moj autoritet, podriva moj trud i ljubav.
Gledala sam u to malo biće koje me posmatralo svojim velikim, radoznalim očima. Znala sam da ona ne shvata šta se zapravo dogodilo. Za nju je to bila samo još jedna rečenica u moru rečenica koje svakodnevno čuje. Ali za mene je to bio udarac ravno u srce.
Uzela sam je u naručje, stegla je čvrsto kao da ću je tako zaštititi od svih loših riječi, od svega lošeg na ovom svijetu. Glas mi je drhtao dok sam joj šapnula:
„Mama te uči najbolje što zna. I mama te voli najviše na svijetu.“
Podigla je svoju malu glavicu, pogledala me tim svojim čistim očima koje nisu znale za zlobu i rekla:
„Znam, mama. Ti si najbolja.“
- U tom trenutku, nešto u meni se slomilo, ali i iscijelilo u isto vrijeme. Možda nisam savršena majka, možda griješim, učim i padam, ali jedno znam – ljubav koju joj pružam niko na ovom svijetu ne može da ospori. Nijedna strina, nijedna riječ, nijedno ogovaranje ne može da izbriše vezu koju imamo nas dvije.
Zato sam duboko udahnula, obrisala suze i odlučila da se neću baviti ljutnjom ni prepirkama. Neću dozvoliti da neko koga sam pustila blizu mog djeteta stvori zid između nas. Umjesto toga, ojačaću je ljubavlju, strpljenjem i nježnošću, da uvijek zna ko je njena majka i koliko vrijedi.
Tog dana sam naučila veliku lekciju. Ljubav majke ne mjeri se savršenstvom, nego snagom da budeš oslonac čak i kada te ruše oni od kojih to najmanje očekuješ. A moje dijete, koje me tako nevino pogledalo i reklo da sam najbolja, postalo mi je još jednom podsjetnik da moja borba za nju ima smisla.
