Novak Đoković danas je sinonim za uspjeh,brojni rekordi koje drži u tenisu čine ga jednim od najvećih sportaša u povijesti. Srđan Đoković, koji se nije libio tražiti pomoć, ulagati zadnje dinare pa čak i riskirati sve , kako bi svom sinu omogućio šansu da pokaže svijetu što može.
Priča o usponu Novaka Đokovića, jednog od najvećih tenisača svih vremena, ne bi bila potpuna bez uvida u izazove i prepreke koje je njegova obitelj prolazila na početku karijere. Njegov otac, Srđan Đoković, ključna je figura u toj priči – čovjek koji je ne samo vjerovao u sinov talent kad nitko drugi nije, već se i osobno žrtvovao kako bi mu omogućio priliku da postane ono što je danas: svjetski broj jedan i globalna sportska ikona.
Srđan Đoković je više puta javno govorio o težini tih godina, kada su se suočavali s financijskim problemima, sumnjama okoline i nedostatkom podrške. U jednoj od svojih izjava ispričao je kako je tražio pomoć od tada utjecajnih i imućnih ljudi, među kojima su bili i pjevačica Lepa Brena te njezin suprug Slobodan Boba Živojinović, bivši tenisač i tadašnji značajan akter u sportskom i društvenom životu Srbije.
Srđan tvrdi da im je ponudio da ulože novac u razvoj Novakove karijere. Prema njegovim riječima, da su tada prepoznali potencijal i povjerovali u uspjeh mladog Đokovića, njihova bi investicija danas vrijedila 18 milijuna dolara više. No, do toga nije došlo – kako kaže Srđan – jer nisu imali povjerenja, kako u Novaka, tako i u njegovog oca. Ta odluka, smatra on, bila je velika propuštena prilika.
- Situacija s financijama bila je izuzetno teška. Obitelj je, kako navodi Srđan, čak morala posuđivati novac od kamatara kako bi Novaku osigurala treninge, putovanja i opremu. Novak je u više intervjua isticao koliko su mu roditelji značili u karijeri, te da je cijela obitelj praktički sve što je imala uložila u njegov sportski razvoj. U jednom trenutku, kako je i sam Đoković izjavio, ostali su s posljednjih 20 tisuća funti na stolu.
U tom presudnom razdoblju Đokovići su, uz vlastite napore, imali i nešto pomoći. Posebno se ističe podrška Nikole Pilića, bivšeg tenisača i trenera koji je vodio tenisku akademiju u Njemačkoj, na kojoj je trenirao i Novak. Pilić je prepoznao potencijal mladog tenisača i zalagao se za njega. U jednom trenutku, Pilić je sa suprugom otputovao u Monako gdje je razgovarao s poznatim poduzetnikom i filantropom Philipom Zepterom. Cilj razgovora bio je osigurati financijsku potporu za Novakovu karijeru.
Prema Srđanovom svjedočenju, Zepter je bio spreman preuzeti troškove Novakova boravka na akademiji – iznos od oko 300 tisuća tadašnjih njemačkih maraka za četverogodišnji period. Ta je pomoć bila izuzetno važna za Đokoviće, jer je riječ o velikom financijskom olakšanju u teškim trenucima. No, tijekom procesa odlučivanja, Zepter je zatražio mišljenje i od Slobodana Bobe Živojinovića. Prema onome što je Srđan kasnije doznao, upravo je Boba bio taj koji je odvratio Zeptera od ulaganja u Novaka.
Naime, kako tvrdi Srđan, Živojinović je tada Zepteru rekao da Novak “ima bolesno srce, bolesnu petu i oca s kojim je nemoguće surađivati”. Ta izjava, ako je doista bila izrečena, snažno je utjecala na Zepterovu odluku i otvorila pitanje o tome koliko su tadašnji odnosi i predrasude mogli oblikovati karijere sportaša. Srđan Đoković ističe da je tu informaciju dobio od direktora Zeptera u Beogradu, te da sve može potvrditi i Nikola Pilić.
Ova epizoda iz Novakove mladosti jasno pokazuje koliko je put do vrha često popločan ne samo radom i talentom, već i borbom protiv nevjerice, zavisti, pa i opstrukcija. Obitelj Đoković je, unatoč svemu, uspjela samostalno, bez institucionalne i značajne financijske podrške, izgraditi karijeru koja je ušla u povijest sporta.
Danas, kada Novak Đoković drži rekorde u broju osvojenih Grand Slamova, tjednima provedenim na prvom mjestu ATP liste i prepoznat je kao jedan od najboljih sportaša u povijesti, ova priča dobiva dodatnu težinu. Ona je svjedočanstvo o ustrajnosti, vjeri u vlastito dijete i snazi obitelji koja nije odustala čak ni kad su svi drugi digli ruke.
Kao pouka ostaje činjenica da vizija i vjera u nečiji potencijal ne dolaze uvijek iz sistema, bogatstva ili slavnih imena, već često iz roditeljske ljubavi, odlučnosti i spremnosti da se ide protiv struje – pa makar to značilo i posuđivanje novca od kamatara ili odbijanje sigurnih, ali kratkoročnih ponuda.
