Sunce se spuštalo iza horizonta Tihog okeana, ostavljajući tragove u nijansama zlatne i jorgovanove boje. Nebo je izgledalo kao platno obojeno tugom, a ispred male kapele u Santa Monici vladala je tišina koja je podsjećala na svetost trenutka. Ljudi su izlazili s pognutim glavama, noseći u sebi težinu gubitka čovjeka kojeg su mnogi voljeli, ali kojeg su rijetki zaista poznavali – Daniela Cartera.
Među svima njima stajala je malena Emily Carter, djevojčica od samo devet godina, skrivena u gomili i u vlastitoj boli. Njene oči, otečene od suza, bile su crvene i umorne. Ruke su joj grčevito stezale rub crne haljinice koja je visila s njenog krhkog tijela poput tuđeg plašta. Premda dijete, Emily je osjećala prazninu koju obično osjete samo odrasli – onu vrstu tuge koja ne ostavlja prostora ni za igru, ni za smijeh, ni za zaborav. Izgubila je oca, ali i ono malo sigurnosti što je činilo njen život podnošljivim.
- Majku je izgubila davno, dok je još bila beba. Kasnije se Daniel oženio Lindom, ženom čiji su osmijesi bili hladni, a zagrljaji rijetki. Emily se trudila voljeti je, onako kako djeca znaju voljeti, čak i kada ne dobijaju ništa zauzvrat.
Nakon opela, dok su prisutni odlazili u svojim limuzinama i luksuznim automobilima, Linda se sagnula pred Emily. Njene oči nisu odavale ni trunke topline. „Emily“, rekla je ravnodušno, „tvoj otac je mrtav. Ja nisam tvoja majka, niti sam ikada bila. Nemam nikakvu obavezu da te vodim sa sobom. Moj život ide dalje – bez tebe.“
Bez suze, bez kolebanja, izvadila je Emilyn ruksak iz prtljažnika, ostavila ga na ivičnjaku i sjela u svoj Mercedes. Vrata su se zatvorila tiho, motor je zarežao, a auto je nestao niz bulevar. Emily je ostala sama, kao da je odjednom postala nevidljiva. Ljudi su prolazili, neki s pogledom punim sažaljenja, neki potpuno ravnodušni, ali niko nije stao da pomogne.
Sve dok joj nije prišao jedan čovjek.
Bio je to Michael Harrington, Danielov advokat i dugogodišnji prijatelj. Visok muškarac sa sijedom kosom i pogledom koji je znao da vidi dublje od lica. Čučnuo je pored djevojčice i tihim glasom rekao: „Tvoj otac je bio dobar čovjek. Nikada ne bi želio da ostaneš sama.“ Emily nije mogla govoriti, samo je klimnula. Michael je pružio ruku i pozvao je da pođe s njim.
U njegovoj kancelariji, na vrhu staklenog nebodera, prostor je bio tih i topao. Ponudio joj je toplu čokoladu, a zatim otvorio sef iz kojeg je izvadio dokument. „Tvoj otac je došao prije dva mjeseca. Bio je zabrinut i želio je da sve bude jasno. Ostavio je testament.“
U tom dokumentu stajalo je da sve – kuću, račune, investicije – pripada Emily. Linda je pomenuta samo jednom, i to riječima da nema nikakvo pravo na njegovu imovinu. Michael je imenovan kao povjerenik i staratelj.
- Emily je drhtavim glasom rekla: „Linda mi je rekla da nemam ništa, da sam joj samo teret.“ Harrington je pogledao djevojčicu i smireno odgovorio: „Tvoj otac te volio i pobrinuo se za tebe. Linda ne može ništa učiniti.“
Sutradan, na sudu, Linda je došla uvjerena da će dobiti sve. Ali kada je sudija pročitao testament, njeno lice se izobličilo od bijesa. Tvrdila je da je dokument falsifikat, no sudija je odlučno odbio njene prigovore. Presuda je bila jasna – sve pripada Emily. Dok je prolazila pored djevojčice, Linda je prosiktala riječi mržnje, ali to više nije imalo težinu.
Od tog trenutka, Emily je pod starateljstvom Michaela Harringtona. Preselila se u porodičnu kuću u Pasadeni. Nije to bio život iz bajke – noću je i dalje plakala u jastuk, pitajući se zašto je svijet tako okrutan prema djeci. Ali sada je imala sigurnost, dom i nekoga ko se brinuo.
Michael je redovno posjećivao djevojčicu, donoseći joj knjige i priče koje bi joj otac pričao. Učio ju je kako da prepozna istinu, kako da bude hrabra i kako da ne dopusti da je bol oblikuje.
Godinama kasnije, kada bi je pitali kako je uspjela preživjeti i ostati snažna, Emily bi odgovarala jednostavno i mirno:
„Jer nisam bila potpuno sama. Jer je neko vjerovao u mene – onda kada drugi nisu ni gledali.“
