Nikada nisam mogla da zamislim da porodica može biti toliko hladna, surova i bezosjećajna, ali život nas ponekad natjera da otvorimo oči i suočimo se sa istinom, koliko god ona bila teška. Moja mama i ja već dugo osjećamo mržnju prema djedi i babi, ali to nije mržnja bez razloga – ona je duboko ukorijenjena u bol, razočaranje i nepravdu koju smo doživljavali godinama. Ono što nas još više boli jeste to što se ta mržnja uzvraća s njihove strane, naročito prema mojoj mami, bez ikakvog saosjećanja ili želje za pomirenjem.
- Djed i baba su cijeli svoj radni vijek proveli u Švicarskoj, gdje su zaradili ogroman novac. Danas, u penziji, primaju preko 5000 eura svakog mjeseca, svaki ponaosob. Žive luksuzno, bezbrižno, ne oskudijevajući ni u čemu. Nasuprot tome, moj otac – njihov sin jedinac – primoran je da svakodnevno pretražuje kontejnere i skuplja aluminij, željezo, plastiku i druge materijale koje može da proda kako bismo preživjeli. Njegova svakodnevica je prepuna poniženja i teškog fizičkog rada, dok njegovi roditelji zatvaraju oči i prave se da ne vide njegovu muku.
To je ono što me najviše boli – što djed i baba, koji su u životu uspjeli, imaju mogućnost da pomognu, ali umjesto toga biraju bezosjećajnost. Nikada nam nisu dali ni pola eura, iako znaju kroz šta prolazimo. Moj otac se svakodnevno žrtvuje, ali od njih nikada nije dobio ni riječ podrške, a kamoli pomoć. Umjesto da budu oslonac, oni su postali simbol svega što je pogrešno u našim životima.
Nedavno je mama imala ozbiljne zdravstvene probleme. Počela je da osjeća jake bolove, pa je tata hitno odveo na infuziju. Pošto nemamo zdravstveno osiguranje, morali smo da platimo 50 eura za pregled i lijekove. Za mnoge to možda nije veliki iznos, ali za nas, koji se borimo da svakog dana imamo hljeb na stolu, to je bilo ogromno. Tata nije imao drugi izbor osim da ode kod svojih roditelja i zamoli ih za pomoć.
Krenula sam s njim, nadajući se da će pokazati bar trunku ljudskosti. Kada smo stigli, baba je otišla u sobu i donijela 500 eura. Tata je pružio ruku da uzme novac, a tada se dogodilo nešto što ni u najgorim snovima ne bih mogla da zamislim. Baba je počela da cijepa novac, list po list, dok su nam oči bile pune suza i nevjerice. Potom je iz džepa izvadila još 500 eura, pa i njih pocijepala na komadiće, gledajući nas s mržnjom u očima.
- Tada je izgovorila riječi koje su me proganjale danima: da za liječenje moje mame ne bi dala ni cent, te da bi bila najsretnija kada bi čula da je umrla u najgorim mogućim bolovima. Istjerala nas je iz kuće, kao da smo psi lutalice, a ne dio njene porodice.
To je bio trenutak u kojem mi je nešto puklo u srcu. Gledajući oca slomljenog i nemoćnog, odlučila sam da prodamo moj mobilni telefon kako bismo skupili novac. Nije bilo druge opcije. Uz pomoć nekoliko dobrih ljudi i ostatka novca koji smo sakupili, uspjeli smo da platimo mamine lijekove. Već nekoliko sati nakon infuzije počela je da se osjeća bolje, i hvala Bogu, danas joj je mnogo lakše.
Ali ja ne mogu da zaboravim ono što se dogodilo. Sjedim u sobi i razmišljam o svemu. Ne prestajem da se pitam kako neko može da bude toliko okrutan. Kako neko može u sebi nositi toliko zla, toliku mržnju, pogotovo prema sopstvenom djetetu i unuci? Osjećam stid što imam takvu babu. Stid me što nosim njenu krv, što sam povezana s njom na bilo koji način.
Možda nekada i oprostim, ali zaboraviti neću. Jer pravda nije samo riječ – to je osjećaj koji traži ravnotežu. A ono što su oni učinili mojoj porodici je nešto što ostavlja trajne ožiljke. I zato ćemo mama i ja nastaviti da se borimo, zajedno, kao što smo uvijek i radile – ne zbog njih, već uprkos njima.
