Ušla sam u život jednog čovjeka čije su emocije već bile oblikovane ranijim iskustvima, bolom i gubitkom. Moj muž je ranije bio u braku, a iz te veze ima dvoje djece. Njihova majka, njegova prva supruga, izgubila je život u tragičnom trenutku – dok je rađala njihovo drugo dijete. Iako je prošlo dosta vremena otkako se to dogodilo, tragovi te žene i dalje žive u svakom kutku kuće, naročito u sobama njegove djece.
- U tim prostorijama, na zidovima, vise velike fotografije iz prošlosti. Na njima se ona i moj muž nalaze jedno drugom u zagrljaju, nasmijani i sretni, kao da su uhvaćeni u trenutku vječnosti. Te slike pričaju priču o ljubavi koja im je bila oduzeta, ali koja još uvijek ima snažan prisustvo u svakodnevici. Svaki put kad zakoračim u te sobe, suočavam se s osjećajem da sam samo neka vrsta dodatka, zamjena, a ne punopravni član ove porodice.
Iako sam pokušavala biti dobra maćeha, pristupati djeci s pažnjom, razumijevanjem i ljubavlju, iznutra me izjeda osjećaj nepripadnosti. U svakom njihovom pogledu prema tim slikama, u svakom komentaru o njihovoj majci, osjećam da sam na tankom ledu, stalno prisutna, ali nikada potpuno prihvaćena. Čak i kad im spremam doručak ili brinem o njima kad su bolesni, u meni tinja osjećaj da sam tu jer je neko drugi morao otići – ne svojom voljom.
Sve to me dovelo do razmišljanja o svojoj ulozi. Poželjela sam promjenu, željela sam da ova kuća postane i moj dom, da i ja ostavim vlastiti trag. Osjećala sam da ne mogu da dišem od te senke prošlosti koja lebdi nad svime. Počela sam razmišljati da svom mužu predložim nešto što se možda neće svidjeti – da uklonimo te uspomene, barem iz zajedničkog prostora, kako bismo mogli stvoriti nešto što pripada sadašnjosti.
Nije mi bilo lako donijeti tu odluku. Znam koliko su mu značili ti trenuci koje su zauvijek zabilježeni na fotografijama. Znam i koliko djeci znači sjećanje na majku koju nisu imali priliku zaista upoznati. Ali isto tako znam koliko sam ja uložila u ovu porodicu. Koliko sam željela da izgradim toplu, sigurnu atmosferu, gdje se svi osjećaju voljeno. I ja sam čovjek od krvi i mesa, sa svojim emocijama i granicama.
- Zato sam mu, u jednoj iskrenoj večernjoj razgovoru, iznijela svoje misli. Rekla sam mu da me te slike podsjećaju na to da nikada neću biti voljena onako kako je ona bila. Da me guši osjećaj da stalno moram dokazivati da sam dovoljno dobra, a da će ona uvijek imati uzvišeno mjesto, čak i nakon smrti. Nisam tražila da je zaboravi, niti da briše uspomene, ali sam molila da te slike ne budu više ono prvo što vidim kad uđem u prostor koji bi trebao biti i moj dom.
Razgovor nije bio lagan. Vidjela sam mu bol u očima, ali i razumijevanje. Shvatio je da ne pokušavam zamijeniti njegovu prošlost, već da pokušavam izgraditi zajedničku budućnost. Da i meni treba prostor za osjećaje, za identitet, za mir. Rekao mi je da mu je teško, ali da razumije koliko se trudim i koliko mi znači osjećaj pripadnosti.
Ne znam hoće li slike zaista nestati sa zidova. Možda će biti premještene na neko intimnije mjesto, gdje će ih djeca i dalje moći vidjeti, ali gdje me više neće svakodnevno podsjećati na to da sam tu jer neko drugi nije. Ono što znam jeste da sam napokon izrekla ono što sam dugo nosila u sebi. Da sam, iako tiho, zatražila priznanje svog postojanja.
Jer nisam samo maćeha. Nisam samo kućna pomoćnica. Ja sam žena koja voli, koja se trudi i koja zaslužuje prostor u ovom domu – ne kao sjena, nego kao stvarno prisustvo.
