U današnjem članku želim podijeliti priču koja me je duboko dotakla, jednu od onih što se ne čitaju nego osjećaju. Kao bloger, ponekad naiđem na trenutke koji me natjeraju da stanem i promislim, a ovo je upravo jedna takva priča.
Gradski park je za Ibru bio nešto mnogo više od običnog prostora sa stazama i drvećem. To je bilo njegovo utočište, jedino mjesto gdje njegova tišina nije djelovala kao teret, nego kao dio svakodnevnog ritma prirode.
U svojih osamdeset godina, nosio je sako koji je boljih dana imao više boje, ali ga je Ibro nosio s ponosom, oslanjajući se na stari štap dok je lagano korakao po makadamu. Svakog dana, tačno u podne, navratio bi do male prodavnice i kupio pola somuna i nešto salame, trošeći i ono malo što je ostajalo od njegove skromne penzije.
U parku je uvijek birao istu, najudaljeniju klupu, smještenu pod starim kestenom koji je širio hlad poput velikog kišobrana. Ali Ibro nikada nije ručao sam. Čim bi otvorio papir, iz žbunja bi provirile tri njuške. Bili su to njegovi tihi drugovi – jedan žuti pas, jedan crni i jedna šepava kujica. Čim bi ga ugledali, potrčali bi prema njemu, veselo mašući repovima kao da ga dočekuju nakon dugog putovanja. Ibro bi se tada nasmijao, onim širokim, gotovo dječačkim osmijehom kojeg je čuvao samo za njih, i počeo im dijeliti komade hrane. Sebi bi ostavio tek koricu hljeba koju bi umočio u jogurt, ali nikada se nije žalio. Govorio bi im tiho: “Evo, djeco moja,” kao da pred sobom ima porodicu, a ne tri napuštena stvorenja.
- Ljudi u prolazu gledali su ga sa nerazumijevanjem. Neke majke bi povukle djecu u stranu, kao da ih štiti od nečeg nevidljivog. Najglasniji u tome bio je Enver, vlasnik kafića preko puta. Trenutak kad bi ugledao Ibru kako hrani pse, na njegovom licu bi se pojavio izraz gađenja. Bio je čovjek koji je cijenio samo ono što donosi novac, pa mu je Ibro djelovao kao smetnja, neka vrsta “ružne slike” u pogledu njegovog lokala.
Jednog dana, Enver je odlučio da mu je dosta. S metlom u ruci istrčao je iz kafića vičući na starca, prijeteći da će ga otjerati i prijaviti. Ibro je samo mirno podigao pogled i rekao mu da ne dira njegove prijatelje, jer su mu oni jedini koji ga prihvataju bez pitanja. To je samo još više razbjesnilo Envera, koji mu je dobacio i najtežu rečenicu: da ga se sin negdje u svijetu vjerovatno stidi. Te riječi su pale direktno na Ibrino srce.
Jer Ibro je zaista prodao sve što je imao – kuću, imanje, traktor – kako bi svom sinu Damiru omogućio bolji život u Americi. Damir je otišao i… nestao iz njegovog života. Pisma su prestala stizati, a godine su prolazile u tihoj nadi koja se smjenjivala sa bolom. Ibro je živio u trošnoj sobici, jedva sastavljajući kraj s krajem, ali nikada nije prestao vjerovati da je njegovo dijete živo i da će se jednog dana javiti.
Nakon sukoba s Enverom, Ibro se povukao. Sutradan nije došao u park. Ni sljedeći dan. Ni onaj poslije. Psi su dolazili, sjedili ispod kestena i čekali ga. A onda se desilo nešto što je promijenilo sve.
Trećeg dana, tačno u podne, ulica je počela odzvanjati dubokim, teškim zvukom motora. Niz bulevar se pojavio niz crnih automobila sa diplomatskim obilježjima. Pet sjajnih terenca zaustavilo se ispred parka. Vrata su se otvorila, a iz drugog vozila izašao je muškarac u skupom odijelu, sa pogledom koji je nosio nešto poznato. To je bio Damir.
- Nije gubio vrijeme. Potrčao je prema klupi, ali oca nije bilo. U panici je pitao prolaznike gdje se nalazi starac koji tu obično sjedi. Put ga je ubrzo odveo do Ibrine trošne kućice. Uletio je unutra i našao oca slabog, iznemoglog, gotovo na ivici svijesti. Ali živog. Tada je ispričao istinu – bio je u komi gotovo godinu dana nakon nesreće na poslu. Tek kad je stao na noge, potražio je prvu priliku da dođe kući.
Izveo je Ibru iz kućice držeći ga kao najveće blago, ali starac je zaustavio sina prije polaska. Pogled mu je kliznuo prema tri odane životinje koje su sjedile kraj puta. “Sine, moji prijatelji,” šapnuo je. Damir je odmah shvatio. Otvorio je vrata i pustio pse unutra, bez imalo dvoumljenja.
Dok su odlazili u koloni moćnih vozila, Ibro se okrenuo prema Enveru koji je stajao skamenjen. Nije rekao ništa. Samo se nasmiješio. A jedan od pasa je zalajao kao da završava priču umjesto njega.
I mnogi su tek tada shvatili: bogatstvo se ne mjeri odijelom, nego srcem. I onima koji ostanu uz tebe kad si na dnu
