Vladimir i Valentina Ivanovi živeli su u malom mestu Oštakovu sa svoje dvoje dece. Na prvi pogled činilo se da su imali miran i skladan porodični život. Međutim, 1968. godine desio se događaj koji će zauvek promeniti njihovu sudbinu. Njihov sin, dvanaestogodišnji Ljoša, iznenada je nestao iz porodične kuće.

Te noći, njegova mlađa sestra Katja probudila se zbog buke. Otvorila je oči i videla kako brat pakuje ranac, u koji je stavljao hranu i pribor za pecanje. Uplašena i zbunjena, shvatila je da on pokušava da ode neprimetno. Ljoša joj je rukom dao znak da ćuti i nestao kroz vrata kuće. Kada je Katja pogledala kroz prozor, spazila je čudnog čupavog starca koji ga je čekao u dvorištu. Oboje su nestali u mraku, a devojčicu je obuzeo strah. Odjurila je kod roditelja i ispričala šta se dogodilo.

Vladimir i Valentina odmah su krenuli u potragu, dozivali su sina i pretraživali okolinu do svitanja, ali bez uspeha. Ujutru su otišli u policiju i prijavili nestanak, ubeđeni da je u pitanju otmica.

  • Organizovana je velika potraga. Policija i meštani podelili su teren u zone, ribari su pretraživali jezero Seliger, a svi su postavljali isto pitanje: gde je dečak i ko je starac koji ga je odveo? Potraga je bila napeta, a onda je jedan od meštana pronašao telo mladića blizu obale. Ispostavilo se da to nije Ljoša, već nepoznati dugokosi čovek. Kasnija istraga je pokazala da je reč o Igoru Zinkovu, vođi pionirskog kampa koji je bio u bekstvu zbog napada na dete.

U međuvremenu, desilo se nešto neočekivano. Dečak se sam pojavio pred tragačima. Rekao je da je samo otišao na pecanje i da ne zna ništa o starcu. Policiji se činilo da nešto skriva, ali nije priznavao ništa. Ipak, misterija se nastavila jer je ubrzo ponovo nestao.

Policajci su ušli u njegovu sobu i videli prostor bez igračaka, sa samo jednim vojničkim kaišem na zidu. Otac je objasnio da su igračke deci davali samo kada su bila poslušna, a kaiš je služio za vaspitanje. Ispostavilo se da je Vladimir bio tiranin koji je strogo kažnjavao decu. Ljoša je bežao od kuće kako bi pobegao od očeve strogosti i nasilja. Majka je kasnije priznala da nije imala snage da se suprotstavi mužu.

Jedne noći, dok je sedeo na obali, Ljošu je napao dugokosi čovek. Dečak nije mogao da se odbrani, ali se odjednom pojavio starac sa palicom i spasao ga. Taj čovek bio je pustinjak Žora, pravim imenom Genadij Belov, nekadašnji inženjer i porodični čovek. Nakon moždanog udara, žena ga je napustila, izgubio je dom i povukao se u prirodu, gde je živeo u zemunici, hraneći se ribolovom i plodovima šume.

  • Žora i Ljoša su se dogovorili da nikome ne govore o onome što se dogodilo. Starac je zamolio dečaka da mu donese hranu, a Ljoša je pristao. Upravo tada ga je sestra Katja ugledala sa čudnim čovekom u dvorištu. Iako je dečak bio srećan u društvu pustinjaka, svaki povratak kući značio je nova grdnja i kazne, zbog čega je sve češće bežao nazad u zemunicu.

Jedne noći ribari su slučajno ranili Žoru, misleći da je uljez. Teško povređen, jedva se dovukao do skloništa. Ljoša je pokušao da nabavi lekove, ali je uhvaćen u apoteci dok je pokušavao da provali unutra. Suočen sa policijom, morao je da prizna istinu i odvede ih do starčeve zemunice. Međutim, bilo je prekasno – Žora je preminuo na putu do bolnice.

Dečak je bio duboko potresen gubitkom svog zaštitnika i prijatelja. Često je i dalje bežao od kuće, ali se situacija konačno promenila kada su se njegovi roditelji razveli. Majka je povela njega i sestru u drugi grad, nadajući se da će deci pružiti mirniji život.

Ova tragična priča o nasilju u porodici, dečijem strahu i nesrećnom pustinjakovom životu ostala je zapamćena u tom kraju. Ljošin beg nije bio samo potraga za slobodom, već i vapaj za ljubavlju i razumevanjem koje nije mogao da pronađe u roditeljskom domu. A susret sa pustinjaku Žorom pokazao mu je da i u najtežim okolnostima, neočekivani ljudi mogu postati zaštitnici i saveznici.