Ovo je priča o čovjeku koji je oženio pokrivenu ženu.Jednog dana doživio je veliko iznenađenje od svoje supruge.Detaljnije u nastavku tekst …
U jednom mirnom sarajevskom naselju, gdje su pozdravi susjedi uobičajeni, a svaka promjena izaziva šapate i znatiželju, dogodila se priča koja je probudila interesovanje, ali i ostavila mnogo neodgovorenih pitanja. Glavni akter te priče bio je Mahir — tih, povučen muškarac u kasnim tridesetima, čije je ponašanje godinama bilo predvidivo. Bio je uredan, ljubazan i nisi nikada pretjerano pričao. No, sve se promijenilo kada je Mahir jednog dana u stan doveo nepoznatu ženu i predstavio je kao svoju suprugu — Lejlu.
- Lejla se uklapala u Mahirov diskretan život na neobičan način: bila je savršeno pokrivena crnom abajom i hidžabom, njezino lice i tijelo skriveni od pogleda drugih. Osim što se nije pozdravljala s komšijama, ona nije izlazila sama ni po sitnice — Mahir je bio taj koji je bacao smeće, odlazio u trgovinu i obavljao sve stvari koje bi inače činila supruga. Iako je njihov susjed Darko bio naviknut na Mahirovu tišinu, novi je usponi u tajnim detaljima podižu sumnju. «Znao sam samo da se zove Lejla i ništa više. Mahir bi kratko rekao da poštuje njenu privatnost i da ne voli pažnju», prisjetio se Darko kasnije, priznajući da mu ni nisu padali na pamet pitanja jer su poštovali tuđe izbore.
Sve se promijenilo jedne večeri dok je Darko sjedio u vlastitoj kuhinji s čašom kafe. Kroz prozor mu je dopirao tihi ulični šum i lagana svjetlost. No, kada je pogledom skrenuo prema Mahirovoj dnevnoj sobi, nešto ga je zateklo – zavjese su bile razdvojene, a unutra su svjetla bila upaljena. U trenutku znatiželje ugledao je prizor koji je zaledio njegov dah: Lejla je stajala nasred prostorije, bez hidžaba ili abaje, ogrnuta laganom haljinom preko koljena, ne samo slobodna — već smiješna i opuštena, pušeći cigaretu dok joj je duga kosa padala niz ramena i glasno se smijala uz televizor. Bila je to žena potpuno različita od one koju svi poznaju sa ulice.
U tom momentu, Darko je osjetio nelagodu. Kao da je upao u nečiji intimni svijet bez dozvole. Zatekla ga je pomisao: je li ovaj prizor meni dao više informacija o Lejli nego čitava njena vanjska pojavnost? Što li se krije iza te čvrste pokrivenosti, je li to samo štit koji koristi pred drugima ili maska koju sama nosi?
„Danima nisam mogao prestati razmišljati o tome“, kazao je kasnije. „Kome bih rekao? Šta bih uopće rekao? Možda bih im uništio mir, stvorio nepotrebne tračeve, a nisam ni želio da budem taj čovjek. A možda bih samo kreirao nesporazume i nerazumijevanje.“
- Šutnja je postala njegov posljednji izbor. Vremenom, Darko je postao svjesniji koliko su ljudi složeni, koliko često nose maske iz vlastitih razloga — ne zato što žele varati druge, nego da zaštite sebe, svoj mir, svoju sigurnost i identitet. Lejla, koja je možda birala taj izgled u javnosti ne zbog prinude ili zabrane, već kako bi se zaštitila od pogleda — ljudi često biraju i način življenja kojim nazivaju “svoj mir”. U njoj je mogao vidjeti strah od osude, možda sigurnost koju pruža skrivanje ili jednostavno želju da ostane zaštićena i anonimna.
U ovom naselju, gdje svaka riječ brzo putuje, a priče brzo postanu tračevi – Darko je odlučio da njegov pogled i njegovo znanje ostanu za njega. Tišina koju je izabrao bila je čin poštovanja. On nije imao potpune odgovore, ali je otkrio jednostavan i važan princip – ne moraš sve što vidiš dijeliti, ne moraš uzdrmati nečiji izbor, a ne razumijevanje ne smije prerasti u osudu.
„Možda nije na meni razumjeti njihove izbore“, rekao je, „ali mogu ih poštivati. I zapamtiti — svi mi imamo ono lice za svijet i ono drugo, koje pokazujemo samo kad misli drugi ne gledaju.“
Priča o Lejli više je od priče o ženi iza pokrivenih zavjesa. Ona je poruka da stvari često nisu onakve kakvima izgledaju na prvi pogled, da se istina krije između pogleda, u trenucima neizgovorenog. I da najmanji čin ljudske pristojnosti — ne suditi ono što ne razumiješ — može biti najdublji dokaz empatije i poštovanja.
