Nakon godina provedenih u Kanadi, gdje su izgradili stabilan život i osigurali budućnost svojoj kćerki, Danijela i Amel odlučili su napraviti korak koji je mnogima djelovao nezamisliv vratili su se u rodni Kladanj
Danijela i Amel Kulić živjeli su mirnim životom sa svojom malom kćerkom Lanom sve dok nisu odlučili preseliti se u Kanadu. Tamo su brzo dobili papire, Lana se upisala u školu, a oni započeli novi život, vjerujući da će kćerki pružiti bolje mogućnosti – od obrazovanja do izbora posla.
- Isprva je odlazak djelovao kao velika avantura. Amel je prvi otišao preko firme u kojoj je radio, a ubrzo su mu se pridružile Danijela i Lana. U roku od tri mjeseca sve se promijenilo – novi dom, nova pravila i novi početak. Međutim, iako se Kanada činila obećavajućim mjestom, Danijela je u sebi nosila nostalgiju.
Godinama nije smjela posjetiti Bosnu jer se bojala da se neće moći vratiti u Kanadu, a to nije željela svojoj porodici. Duboko u sebi znala je da će se jednog dana vratiti u domovinu. U Kanadi je shvatila da nije avanturista koji može malo živjeti tamo, malo ovamo – otkrila je da je vezana za svoje korijene. Svaka pjesma, miris i uspomena podsjećali su je na dom.
Život u Kanadi imao je i svoju tamnu stranu. Osjetila je da se nameće određeni obrazac ponašanja – ako iznesete mišljenje koje se ne uklapa, možete naići na ozbiljne probleme. Takav način života nije odgovarao ni njoj ni njenoj porodici. Situacija se dodatno zakomplicirala kada je Amel imao zdravstvenih problema. Shvatili su da bi mu u Bosni liječenje bilo jednostavnije i odlučili su napraviti veliki korak – povratak.
Njihova odluka bila je rijetkost. Kladanj, mjesto iz kojeg su potekli, godinama je bilježio samo odlazak ljudi. Oni su postali prva porodica koja se nakon trideset godina vratila. To je iznenadilo i šokiralo mnoge mještane.
Po povratku, kupili su imanje od 500 ari i počeli se baviti stočarstvom. Čuvali su krave i koze, a proizvodnja im je u potpunosti domaća i ručna. Nisu težili masovnoj proizvodnji, ali su zato imali stalne kupce i lako prodavali svoje proizvode.
Danijela kaže da im novac nikada nije bio glavni cilj – važnija im je bila sloboda. U Kanadi je, kaže, život stalna borba. Tamo se svaka sedam godina tržište mijenja, pa morate stalno napredovati i dokazivati se. Nakon određenog nivoa teško je ići dalje, pa ste prisiljeni ulagati dodatni trud kako biste ostali konkurentni.
U Bosni, s druge strane, život je drugačiji. Mnogi se žale na ekonomsku i političku situaciju, ali Danijela smatra da politika ne smije određivati vaš život. Ona je i u Kanadi pratila politička zbivanja i shvatila da sličnih problema ima svuda. Razlika je u tome što u Bosni ljudi često čekaju neku „veliku priliku“ umjesto da iskoriste one male koje im se nude.
Prema njenom mišljenju, ovdje postoji prostor za mali biznis i dodatne poslove koji mogu biti izvor prihoda dok čekate posao u struci. Potrebno je samo proširiti vidike, biti spreman raditi i snalaziti se.
Odlazak u Kanadu, kaže Danijela, promijenio ju je. Da nije otišla, vjerovatno bi cijeli život mislila da je nešto propustila. Vidjela je kako funkcioniše sistem u kojem morate stalno biti bolji da biste opstali, ali i shvatila da i ovdje, uz trud i rad, možete stvoriti dobar život.
Njena priča pokazuje da povratak ne znači korak unazad – ponekad je to upravo put ka slobodnijem i ispunjenijem životu. Za njihovu porodicu, Kladanj je postao mjesto gdje mogu raditi ono što vole, živjeti u skladu sa sobom i cijeniti ono što imaju, bez stalnog pritiska da moraju juriti više i brže
