Danas Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici obilježavaju praznik posvećen Svetim 45 mučenika iz Nikopolja, čije stradanje i nepokolebljiva vjera i dalje inspirišu generacije. Ovaj dan podsjeća na njihovu hrabrost, odanost i spremnost da za vjeru polože svoje živote.
U vrijeme kada je car Likinije vladao istočnim dijelom Vizantijskog carstva, hrišćani su bili izloženi teškim progonima i neviđenim stradanjima. Njegova mržnja prema novoj vjeri i njenim sljedbenicima nije imala granica. Upravo u tim mračnim danima, u Nikopolju Jermenskom, sveti Leontije zajedno sa svojim prijateljima odlučio je da javno ispovijedi vjeru u Hrista, pred samim carevim namesnikom Lisijem. Ne plašeći se kazne, oni su stali pred njega i otvoreno rekli da su hrišćani i da se ne odriču svog Spasitelja.
- Iznenađen njihovom smjelošću, Lisije ih je upitao gdje je sada njihov Hristos i nije li on bio razapet i umro. Sveti Leontije mu je smireno odgovorio da je Hristos vaskrsao iz mrtvih i uznio se na nebo, čime je još više razjario moćnog namesnika.
Nakon duge i napete rasprave o vjeri, Lisije je naredio da ih teško muče i baci u tamnicu. Dani provedeni u mraku zatvora bili su ispunjeni glađu i žeđu jer im nisu davali ni hranu ni vodu. Ipak, njihova vjernost Bogu nije posustala. Jedna pobožna žena, Vlasijana, krišom im je donosila vodu, provlačeći je kroz mali otvor na prozoru, spašavajući ih od sigurne smrti.
U trenucima njihove najveće patnje, Bog im je poslao anđela da ih utješi i ohrabri da izdrže mučenja. Kada je došlo vrijeme da ih ponovo izvedu pred sud, desilo se čudo – dva tamničara, vidjevši njihovu istrajnost, obratila su se u hrišćanstvo, a za njima i mnogi drugi. Ukupno 45 ljudi javno je priznalo vjeru u Hrista, spremni da podnesu sudbinu koja ih je čekala.
Lisije je ostao neumoljiv. Sve ih je osudio na strašnu smrt – naredio je da im se odsijeku ruke i noge, a potom da njihova tijela budu bačena u vatru. Presuda je surovo izvršena, ali njihove duše su, vjerne do kraja, uzletjele Bogu. Tako su kroz stradanje i mučeništvo zaslužili carstvo nebesko i život vječni. Njihovo herojsko stradanje desilo se 319. godine, ali njihova vjera i žrtva i danas svijetle kao primjer hrabrosti i odanosti.
Na današnji dan vjernici se prisjećaju tih svetih mučenika, pale svijeće i u molitvi se obraćaju Hristu, tražeći snagu da i sami istraju u vjeri. Njihov primjer nas uči da prava vjera zahtijeva predanost i spremnost na žrtvu, ali zauzvrat donosi unutrašnji mir i snagu čak i u najtežim trenucima.
Dok stojimo pred ikonama i gledamo plamen svijeće, sjetimo se njihove spremnosti da trpe bol i smrt za ono u šta su vjerovali. Njihove duše danas se raduju u nebesima, a mi na zemlji molimo da njihov primjer bude naš putokaz, učvrsti nas u vjeri i približi Bogu. Njihova žrtva nas podsjeća da istinska ljubav prema Bogu nadvladava svaki strah i iskušenje.